Svi smo jednom ostavljali i bili ostavljani. Nekako mislim da nije toliko problem biti ostavljen koliko način na koji te netko ostavi. Mene je, osobno, danima izjedala izdaja.
Osjećala sam kao da me netko skinuo golu do kože: ja stojim i nema pravog izlaza. Koji god se trudila izabrati, činio se lošim. Mogla sam ići protiv sebe i vjerovati u bajku: ljubav je najbitnija, ona sve pobjeđuje ili stati, razmisliti i shvatiti da taj netko ipak neće moći upotpuniti mene u svim poljima nego da taj netko može biti dio moje potpunosti.
Raspalo se i moje stakleno zvono vječne bajkonoše. Kad se to dogodi, obuzme vas ljutnja. Svakako je ljepše gledati stvari kroz ružičaste naočale.
Ukoliko bi me sad neki pitali kad bih mogla birati bih li htjela da se dogodi to prosvjetljenje, iskreno, ne znam što bih odgovorila. No dogodilo se i sad sam tu gdje jesam.
Dvije godine nakon kraha, krpanja, slaganja komadića duše u cjelinu, ponovnog učenja hodanja na vlastitim nogama evo me na Ordinacija.hr! Vau! Ipak bolje i u virtualnoj ordinaciji nego na adresi Bolnička cesta 32, Vrapče. Tanka je linija, kažu, između ljubavi i ludila. Kad sam se konačno zbrojila i odustala od slike: “Ja sam dobra, ja mu želim sve najbolje, neka je samo on sretan”, te shvatila da je to jedno veliko sranje, odahnula sam. Yeah right! Zapitala sam se konačno jesu li dobre osobe one koje su prema sebi dobre ili prema svima ostalima samo ne prema sebi? Kad se osvijestiš na toj razini, nema povratka nazad. Pa razmislite: želite li dalje čitat tekst? Hahaha, šalim se. Samo hrabro.
Za mene najteže i najzahtjevnije suočavanje bilo je ono sa samom sobom. ON je postao nebitan jer sutra će možda biti neki treći ON, a najdulja veza je ipak ona sa samim sobom. Ne bi bilo loše da sam dobro sa sobom. Biti dobro sa sobom znači raščistiti nakupljeni nered i oprostit prvo sebi. Opraštanje pomaže pamćenju da ozdravi. Jedino tako pamćenje oslobađamo svog negativnog tereta, onoga koji nam ne da mira i koji nas izjeda iznutra.
Mene je izjedalo da sam neko vrijeme moga isključivo šaptati, glasa niotkuda. Što je najbolje, nije bilo ni glasa, a ni stasa jer su se kile topile, a oči upale u duplje. Predala sam se, prestala grčevito boriti i to ne zato jer sam bila slaba nego dovoljno jaka da oprostim i krenem dalje.
Praštanje ne traži zaborav jer bi to značilo da nismo ništa naučili iz ranijeg iskustva. Praštanje je prihvaćanje stanja stvari. Na kraju ljudi i ostaju jedan uz drugoga, ne zato što su zaboravili nego zato jer su oprostili jedno drugome. Siječanj je uvijek dobro razdoblje za nove početke i pozitivne misli koje nas motiviraju, ispunjavaju – jedino nas naš ego želi nesretne, porobljene i željne osvete. Uostalom, danas je dan u kojem nikad prije nisam živjela. Zašto da se vraćam u prošlost kad imam ono SAD, a već sutra će biti ovo SAD jučer. Griješiti je ljudski, praštati božanski…