Nedostaje? Ne! Dosta je. To je naziv knjige u koji smo Ivana i ja uložile malo više od dvije godine svoga života, a sada će konačno ta knjiga ugledati svjetlo dana.
Svatko od nas se preispituje je li ono što radi dovoljno dobro i hoće li to ljudi znati prepoznati. Tako se i ja pitam što je to zapravo dovoljno dobro i prema kojim kriterijima se trebam “mjeriti“.
Zapravo mjerenja nisam voljela od osnovne škole jer sam bila zadnja u vrsti, iako sam se trudila uvijek malo stati na prste :). Ajde, bar se nisam morala gurati s onima na sredini koji nikad nisu znali trebaju li stati dva čovjeka od njega lijevo ili desno, s obzirom da su ih dijelila pola ili cijeli centimetar razlike. Kod mene guranja nije bilo, staneš lijepo na kraj i čekaš pozdrav ili okret na jednu ili drugu stranu.
Sada kad je i knjiga na pomolu, ljudi znaju pitati: “Dobro, što ti sad točno radiš? Pišeš, vodiš, pjevaš, glumiš?“. Meni već u bubnjiću vibrira njihovo pitanje, kroz valove ulazi u uho i poželim onu privremenu gluhoću koja nastaje kod pretjerane buke. Pitanje svih pitanja.
Svugdje u svijetu je poželjno da imaš više talenata i vještina, jer to znači da si kreativna osoba, a to ti odmah stvara i više mogućnosti u životu. Samo kod nas ako ne radiš neki činovnički posao, onda zapravo i nemaš pravo zanimanje nego samo hobije. A ne daj Bože da si još i uspješan u svim tim područjima svoga interesa. Moraš se opredijeliti samo za jedno kako bi te svrstali, a ne da ostaneš u kategoriji nesvrstani. Zapravo, ja im ne zamjeram, jer i moj otac najčešće izbjegava pitanje: “A čime se tvoja kćer bavi točno?“. On se jadan toliko preznoji jer mu teško pada reći kako nemam radnog staža u državnoj službi i kako vjerojatno neću imati penziju od 1000-1500 kuna nakon što odradim 30 godina na istom radnom mjestu ili me iznesu na paleti iz firme sa 70 godina. Zato sam ja napravila i kartice s popisom djelatnosti koje obavljam te si tako kupim vrijeme koje bi potrošila na objašnjavanje zainteresiranim.
Ne znam kako će knjiga biti prihvaćena, ali i sada već osjećam svoj uspjeh jer slijedim svoje snove, srce i intuiciju i, na kraju, to nešto je prepoznalo izdavaštvo, a imat će priliku čitati cijela Hrvatska, možda i šire. Ideja za pisanje knjige javila se u trenutku kad se u mojem i Ivaninom životu stvorila tolika gužva u rasporedu prijatelja i poznanika koji su imali potrebu razgovarati s nama o brojnim ljubavnim razočaranjima i nezadovoljavajućim odnosima da smo ponekad potpuno iscrpljene sjedile jedna nasuprot drugoj na kavi, gledale se s izrazom lica na kojem je pisalo “ne mogu više“ i šutjele. Ivani se, naravno, takva gužva još dodatno stvarala i na poslu jer se bavi psihosocijalnim tretmanima. Često sam je stvarala baš ja, šaljući joj ljude koji su mi se obratili s problemima i slomljenim srcima na razgovor.
Na žalost, ne možete razgovarati sa svima, ne možete se svima dati, jednostavno su nas brojčano nadjačali. Imale smo priliku vidjeti kako ljudi propadaju na svim životnim područjima zbog emotivnog sloma. Za njih nije postojala ona ruka koja će ih podignuti i dati im nadu za bolje sutra. Ova knjiga je napisana upravo zato da bi bila svojevrsna štaka koja pomaže ljudima da ponovno stanu na svoje noge, a da pritom ne izgube sebe. U trenu kad saznam da smo jednu dušu podigli na noge, moj uspjeh napisanom knjigom će se nastaviti.
Sad znam da je uspjeh tamo gdje ga odlučiš pronaći – ja sam svoj pronašla ne gubeći entuzijazam zbog povremenih neuspjeha na putu do njega.
