Prije dva tjedna otišla sam poslušati predavanje “Život bez ograničenja“ Nicka Vujičića. Znala sam nešto malo o njemu iz motivacijskih klipova na YouTubeu koje bi pregledavala u trenutku nekog cviljenja zbog neostvarenih ambicija ili propalih ljubavi.
Ono što nisam mogla vidjeti je energija koju čovjek odašilje u trenu kada se nađete u istoj prostoriji s njim. Kasnije sam čitala neke blogove ljudi s istim invaliditetom koji govore da je on foler i da je to sve jedan dobar marketing i ostala negiranja njegovog lika i djela. Shvatila sam da mi je u stvari nebitno ako je i tako jer znam da mora uvijek biti netko oporba u saboru života.
Nick Vujičić
Čovjek je našao svoju svrhu postojanja i kao takav nama “bez nedostatka“ govori da bi trebali više biti sretni u životu. Posramila sam se u trenutku kada je rekao koliko je zadovoljan zbog malog stopala koje mu pomaže hodati jer bi inače hodao po guzici!! Doslovce je izgovorio guzica i počeo se smijati. Smijala bi se i ja da mi nije došlo da se rasplačem. Nick je toliko zabavan da bi se rado smijao kao na nekom stand-up comedy showu, a ustvari bi plakao jer ti da do znanja koliko malo cijenimo ono što imamo pa po tome nam je normalno da svaki dan hodamo ili možemo nekoga rukama zagrliti. Na pitanje koji su mu hobiji, isti taj čovjek bez ruku i nogu odgovara: golf, plivanje i pecanje.
Nije ništa spominjao jesensku depresiju i da mu je baš koma što su dani kraći i nema ljetnog avanturističkog đira. Mene je prijatelj pitao da napišem redak o toj depresiji jer su svi kao potišteni nakon mora i bikinija.
Iskreno, imam problem pisanja o tome jer ne osjećam da se mogu poistovjetiti s onima na koje jesen kardinalno utječe. Ja sam nekako naučila eventualne nedostatke pretvoriti u prednosti.
Ljeti manje napredujem jer bi stalno zujala po vani, kad dođe jesen malo se umirim i stvaram više. Poslije besanih ljetnih noći, žege i sparine u jesen zavlada spokoj. Nađem veselje u odjevnim kombinacijama, toplim vestama, berbi gljiva i kestena… jednostavno ih nađem jer ih i tražim. A nađemo uvijek ono što i tražimo te vidimo na način na koji to želimo vidjeti.
Postoji jedna anegdota o čovjeku koji je ušao u autobus samo s jednom cipelom. Nakon nekog vremena osoba preko puta njega ga je pitala: “Izgubili ste cipelu’“, a ovaj mu odgovori: “Ne. Našao sam samo jednu“. Postoje osobe koje u svemu vide probleme i razloge za biti down… pa zvalo se ono jesen, kiša, vrućina, prometna gužva, baba u autu itd..
Umjetnost je pretvoriti moguće nedostatke u prednosti. Zato se ja divim osobama poput Nicka, iako ga neki zovu dilerom milosrđa za mase. Treba i to znati. Samo neka on nama dijeli milosrđe kad ga mi sami ne pronalazimo i trebamo redovita osvještavanja koliko smo sretni jer smo se jutros probudili, a da smo zdravi pa bilo proljeće, ljeto, jesen ili zima.
