Ovaj tekst sam odlučila pisati po osjećaju i osjećaju dužnosti a i jer sam obećala mojoj “poslovoditeljici” a i u čast svim mojim kolegama s posla.
Naime, prije koji dan priredila sam im malu “šok traumu”. Upravo je bila pauza i krenula sam prema našem stoliću za kavu udaljenom dva metra od stola s računalom gdje radim. Kako mi cijeli “mehanizam” radi s prekidima pa kad na to još dodam tlak 85/60, imate sve uvjete za složiti se na pod kao krpa. Dobro, nisam se složila baš kao krpa ali sam preko ničeg zapela i rukama se odgurnula od zid tako da sam presavinula se u trupu, ali s leđa i strovalila se na pod.
Zapinjem, posrćem, padam… Živim najteži period u 10 godina koliko već imam multiplu sklerozu
Ekipa je skočila odmah oko mene. Poslovođa Bambo vidno uspaničen uhvatio me s leđa i podižući me uzrujano ponavljao “Jesi dobro”. Rekla sam mu da me vrati na pod da pažljivo vidim/osjetim jel’mi kičma u komadu jer sam tako nezgodno pala da sam mislila da sam je “riješila” skroz.
Četveronoške sam pažljivo izvela par vježbi rastizanja kralježnice i kad sam vidjela da mogu uz pomoć Bambe sam ustala. Kolegice, ove koje su ostale u uredu, sletile su se oko mene, nježno me gladile po leđima i preplašene pitale jesam li dobro.
Anđa, za koju nisam imala mišljenje da mi je po naravi bliska i uopće poželjna da mi bude u blizini, tako me nježno gladila po kosi i grlila i naravno potpuno me demantirala u mom mišljenju dotadašnjem.
Naravno, i ja sam bila u šoku i suze su mi požurile na oči pri samoj pomisli kako je taj pad mogao završiti. Pomisliti da sam mogla onesposobiti kralježnicu, kad ionako već otežano hodam, ledilo mi je krv u žilama.
Ne znam zašto sam im se više htjela ispričati. Za to što sam ih sve tako prepala ili zato što sam se uz to raspekmezila kao beba. U oba slučaja potpuno sam i dobrano poljuljala vlastiti integritet a o ponosu i egu (koji je inače apsolutno nepotreban i nepoželjan) neću ni pričati.
Kad se u te misli uhvatim, ova dijagnoza multiple skleroze koju vučem mi se čini kao logična sankcija za sve kakva sam prije bila. Najponosnija, najsuverenija, najjača… Trčala, vježbala, mogla sam sve. I onda, baš kao što je moja baka uvijek govorila da je najgora kletva: “Da Bog da ima pa nema!” Točno tako se osjećam, točno to mi je napravila ova dijagnoza. Imala sam SVE! Snagu, agilnost, spretnost…. Sad sam dosta slabija, puno manje moćna i trapava. I onda se promislim, puno lakše bi bilo ovo nositi da sam cijeli život takva jer za bolje nebi ni znala. Ali kad znam kako je bit na vrhu sad kad se vucaram po dnu…. E to je teško… Zaista.
Da se vratim na bit cijele priče.
Često sam se, prije nego sam se zaposlila ovdje, pitala gdje bih ja mogla raditi a da će tolerirati moje stanje ovakvo kako je. Pogotovo slušajući konstantno o nemogućim polodavcima koji samo izrabljuju radnike i potplaćuju ih zaista mi je bilo teško vjerovati da je ovo moguće.
Točno od poslodavaca (šefova) sve kreće a ja sam već rekla da imam jednog od najboljih šefova ikad. I vjerujem da je upravo on, naravno uz naše voditelje Bambu i Berku, zaslužan što je ekipa na poslu ovakva. Da su vidjeli da šef i voditelji traže da budu nemilosrdna marva, da su ih poticali u tome, da se međusobno “izdaju” podapinju si noge a sve da bi oni imali veću kontrolu nad njima i više informacija o njima, sigurno ne bi mogli biti ovakvi ljudi i ovakvi prijatelji međusobno.
Znam, to će mi prvi moj otac reći:”Ćerce, ozbiljnija si bila kad ti je bilo 10 godina. Sve gledaš kao na bajku.” Uvijek mu isto odgovorim na to. Da sam napokon ali i nažalost kasno to otkrila. Kakav si ti sam a i kakav si prema drugima tako će ti se sve i vraćati a i takvi će drugi bit prema tebi. Znam jer sam sad ovakva, a bila sam potpuno drugačija.
Sumnjičava, nepovjerljiva, rezervirana… Sad kad sam uvidjela da je to baš “za džaba” bit takav, tj. samo sebe s tim opteretiš a ništa drugom nekom ne pokažeš i ne dokažeš, sad tako lagano i opušteno idem naprijed ovakva. Nije me briga hoće li netko mislit da sam glupa, lakovjerna, plitka… Jer to na prvu zna tako izgledati. Zaista me nije briga zato jer znam kakve namjere imam, uvijek i jedino samo dobre, kad lociram i “nanjušim nekog s lošim namjerama, ne trošim se više kao prije na besmislenu borbu protiv toga već uz najširi osmijeh poželim svako dobro i produžim dalje.
Ok, sad da ne ispadne da se predstavljam kao “Zaratustra”, nisam uspjela još sve oštrice otupiti. Još uvijek se hrvam s egom koji se uzgoropadi svaki put kad me netko, iz bilo kojeg razloga, pogleda “s visoka”. Tu se pretvaram u neko čudovište do sada neviđeno na ovim prostorima…
Više pročitajte na Facebook stranici.
I uz bolest se može naći pozitivna strana života: Budite sreća koju želite vidjeti svugdje i uvijek
Foto: Privatna arhiva, Shutterstock
