Svojevremeno sam i sama invocirala (kao što su to radili i nekada klasični pjesnici s muzama), Đelu Hađžiselimovića da pomogne kod odabira. Samo da ti netko pokaže zeleno svjetlo, da neku dozvolu, mig jednim okom ili pokaže palac gore.
Čovjek ne može otkriti novi ocean ako nema hrabrosti izgubiti iz vida obalu. Pomislim da je šarmantni André Gide imao prste u stvaranju riječi “odluke“, čitaj: od Luke… odlaziti, odmaknuti se i prepustiti prostranstvu.
Što ako ipak? Možda bi bilo bolje da sam…? A da nisam tako…?
“Odabrao: Đelo Hadžiselimović”
Svratila neki dan kod frizerke i razmatram pola sata bi li ili ne bi odrezala šiške. Proširila se debata u salonu i svaka od dama koje su se zatekle u tom trenutku dale su svoje mišljenje. Ne’š ti krucijalne odluke. Pale se naizmjenično lampice misli kao na božićnoj jelki i ponavlja se: “biti ili ne biti“. Svaka nepromišljena, brza, lako donesena odluka mogla bi donijeti one osobne prigovore: Što mi je sad to trebalo? Pa dobro jesi ti normalna? Kako ti je uopće to palo na pamet?
Srećom da se nisam zatekla u još jednom dućanu s cipelama, jer kad se ne mogu odlučiti hoću li kupiti još jedan par, ukoliko dobro raspoložena prodavačica kaže da su mi kao salivene, one su već na blagajni, a ja vadim cash da ih platim.
Interesantno je kako je samome teško donijeti bilo kakvu odluku. Uvijek se traži neka ekstra potvrda da je to što ću odlučiti u redu. Svojevremeno sam i sama invocirala (kao što su to radili i nekada klasični pjesnici s muzama), Đelu Hađžiselimovića da pomogne kod odabira. Samo da ti netko pokaže zeleno svjetlo, da neku dozvolu, mig jednim okom ili pokaže palac gore. Da podjeli sa mnom odgovornost u odlučivanju i ako, ne daj Bože, krene po zlu, nisam sama odlučila nego je taj netko je još bio prisutan kad se odluka donosila.
Svakoj odluci dajemo posebnu težinu, jer se čini da nas pogrešna odluka može bitno ugroziti. Ponekad pomislim da su upravo i zato izmišljeni razni čarobnjaci, vile, natprirodne pojave i sile… na kraju krajeva i vjere da ljudi ne bi sami bili odgovorni za ono što odluče. Odzvanja mi izjava velikog Marxa i Freuda koji su rekli da nije Bog stvorio čovjeka, nego je čovjek stvorio i izmislio Boga kako bi se lakše nosio s vlastitim životom.
A odluke su nužnost. I nema skrivanja. Ako sami ne odlučimo, ipak se nešto promjeni. Jer život i je promjena. Život je kretanje: on je promjena i rast. Nema i ne postoji stagnacija u niti jednom segmentu koje nas okružuje.
Sve je rizik i nigdje nema garancije kao u dućanima s bijelom tehnikom. Voljeti znači izlagati se riziku da ljubav ne bude uzvraćena, govoriti je rizik da ne budem shvaćena, a i živjeti je rizik da ne umrem.
Najvažniji izbor u životu je ono što izaberem napraviti sa svojim ovozemaljskim vremenom koje je ograničeno rokom trajanja. Nekako mislim da ako se već moram kajati za nešto, bolje da se onda kajem za ono što sam učinila nego ono što sam mogla, a nisam, jer mi je nedostajalo hrabrosti i odlučnosti.
Nerijetko naiđem na ovakve skrivene poruke, a one me podsjete da treba imati vjeru u život i da se sve s razlogom događa.
“Osim održavanja zdrave stege budi blag prema sebi. I ti si dijete svemira, jednako kao i drveće i zvijezde, imaš pravo biti ovdje. I, bio ti toga svjestan ili ne bio, nema sumnje da je sve u Svemiru onako kako treba biti”, pjesma iz 1692. godine pronađena u crkvi sv. Pavla u Baltimoreu.
