Ne znam koliko često dobivate savjete da “kucate” na vrata po preporuci. Ja se u zadnjih pola godine često susrećem s preporučenim vratima koja bi trebala biti “zicer”. Na kraju balade ostanem kucajući i u “vidu” kad dođu bolja vremena.
A… zašto da bar jednom ne dobijem odmah ključeve pa ih elegantno otključam, nego da kucam? Bila bih sretna i da mi ih netko ostavi ispod otirača kao u popularnom hitu Novih Fosila. Mislim, nije meni teško pokucati, pa ako se nitko ne javi da imam opciju “ključ u bravu” i evo me, u igri sam. Ušla sam. Ali doći do ključa je tzv. “igra malog tigra”.
Strpljen – spašen, upornost se isplati. Skuliraj se. Dobro ponavljam gradivo i još samo treba ostati pozitivan. Nabaci osmjeh G6 i idemo dalje, kucaj.
Imam osjećaj da smo rijetko u dnevnom boravku života, a vječito čamimo ispred nekih vrata u uskom klaustrofobičnom hodniku nadajući se prolazu.
Jučer sam slušala jednog vjerskog učitelja koji je puno pričao o životu poslije smrti. Meni je ta propovijed zvučala kao da je ovaj sadašnji život jedna velika čekaonica u kojoj čekamo prolazak kroz vrata raja.
Ako je to tako, onda mi je puno jasnije zašto toliko ima vrata na koja treba vječito kucati i čekati milost ne bi li se dogodili slijedeći scenarij :
- Pametniji popušta – vrata će se od sile razbiti
- Kucajući ćemo dosaditi onima iza vrata pa će nas pustit
Padne mi na pamet žena iz nekog poglavarstva ili medicinska sestra kojoj već i u hodniku piše: Ne kucajte na vrata! (sami ćemo doći po vas). Možeš si misliti! Istruneš u čekaonici dok dođeš na red. I kad dođeš na red vidiš samo njihovu polu-kiselu facu kao da su osuđeni na doživotnu robiju te začuješ povik: Slijedeći!! Dođe ti da se zapitaš: Ma, jesam li stvarno bolestan ili, trebam li ja stvarno taj žig iz poglavarstva? Iako već unaprijed znaš da će ti reći: FT1P (fali ti jedan papir) i vratiti te nazad, hrabro koračaš prema ulazu ostavljajući iza sebe ostalu nervoznu ekipu iz čekaonice.
Svi smo u nekim brojevima, lozinkama i šiframa. Nekad se probudim i ne znam više koja mi je lozinka za e-mail, koji mi je pin od kartice, a koji od mobitela, koji mi je OIB, a koji JMBG. Kad se ipak zbrojim i sve “ukucam” kako bi počela funkcionirati kroz dan, onda mi još daju broj dok stojim u redu banke. Dakle ja sam broj A 35. Strpljivo čekam da zasvijetli moj broj na šalteru. Za 45 minuta dođem na red kad se pojavi neki lik, kaže da je on broj A 34 te da je ispred mene ali ga nije bilo u redu jer je otišao do dućana po sir i vrhnje. Okej, drugi put kad odlučim ići u banku, doći ću dan prije uzeti broj te se sutradan elegantno ušetati, stati ispred svih i reći: “Ja sam jučer tu bila samo sam otišla doma prespavati!“
Da se upornost isplati dokazuju brojni primjeri poput Winstona Churchilla koji je izgubio sve izbore na kojima se kandidirao dok sa 62 godina nije napokon postao premijer.
Winston je meni super, ali ja se ipak nadam da ću povremeno naći ključ ispod otirača, a manje kucati na sva vrata koja su, u ovo moderno doba, sve teža za odškrinuti i od tvrdog čelika pa se kucanje slabije čuje. Otključati bar jednom kao čovjek i širom otvoriti prolaz… jer ako se samo odškrinu postoji opasnost da priklješte prste.
