Unatoč silnim obvezama i prenatrpanom rasporedu, većina muškaraca uspijeva ovih dana odvojiti vrijeme za gledanje, navijanje i komentiranje utakmica europskog rukometnog prvenstva.
Zapravo, primjetih da u velikom broju iste prate i osobe nježnijeg spola.
Razlika u pristupu gledanja i navijanja znatno je drugačija. Dok žene uglavnom
komentiraju naše kauboje kroz perspektivu njihovog izgleda, osmijeha, impresije
viđene snage i testosterona, muški dio publike najčešće se bavi potpuno drugim
stvarima…
Svi smo mi treneri, svi mi znamo bolje od Line Červara i
svatko od nas bi brže trčao od Dominikovića, manje se folirao i padao od Balića
i čvršći bio u obrani od… Dakle, ako ste se slučajno našli u društvu koje gleda
utakmicu, ovo su najčešći komentari i
zapravo baza muških razgovora. I ima tu svega: slaganja i negiranja, poneko
oduševljenje i uzvik “… pa konačno da si zabio nešto!”, ili komentar “eh
da sam ja na terenu!”…
??? s čim, flašom piva u ruci i ćevapima na tanjuru – jer se
upravo od onih koji zdušno i srčano prate zbivanja na terenu putem slike na
malim ili više ne tako malim ekranima i mogu čuti ovakve stvari. Njihova
najveća dostignuća u području sporta i rekreacije su penjanje na 3. kat zgrade
ili urbane vile u kojoj žive, ili sjedenje na klupici i promatranje jogging
freakova, ili u najboljoj mjeri hakl s dečkima 1 do 2 puta tjedno (nakon kojeg
obavezno slijedi piva i ćevapi, of course).
O “single pack” izgledu odnosno jednom velikom, malo prevelikom “trbušnom
mišiću” na sredini njihovih tijela bolje da ništa ni ne govorim (six pack
ili kornjača je tradicionalni naziv za vidljivu, čvrstu i oblikovanu trbušnu
muskulaturu – koja u olimpijski građene osobe izgleda kao dvored od 3 “izbočine”).
Na žalost oblik gotovo izumro u novijoj povijesti ljudske vrste, vidljiv još
kod tek 2 posto sveukupnog čovječanstva i to pretežno u časopisima poput Men’s
healtha, ili na reklami za Armanijevo donje rublje, bez obzira da li je na
istima Ronaldo ili Beckham.
U takvim trenucima, kada sam okružen tom silinom muške snage
utopljene u ogromne količine hmeljne tekućine i loših ugljikohidrata i masti,
sjetim se njihovih zajapurenih lica i tromih tijela, nemogućnosti da trče duže
od 7 minuta na eventualnom treningu koji su si priuštili i mislim si jesu li
oni imalo svjesni što znači odigrati jednu rukometnu utakmicu. Očigledno nisu,
jer da jesu suzdržali bi se od bilo
kakvih komentara o stvarima koje niti razumiju niti su ih ikada njihova tijela
isprobala.
Ispada da često u svojim kolumnama kritiziram široke narodne
mase, ali ljudi moji, pa probajte samo jednom mjesečno staviti tijelo u barem
slično opterećenje, a ne u 5 utakmica u 8 dana… Probajte se vi gurati s
mrgama od 100 kg
i trčati u isto vrijeme samo 5 minuta, a ne 60 koliko traje tekma. Dajte vi
svom susjedu priliku da vas obuhvati s obje ruke i potom baci na parket vaše
sobe, malo kao slučajno zakači nogom po bubrezima, potom se ustanite i otrčite
tri kruga oko zgrade, vratite se u sobu pa ponovite opet isto još jedno 10
puta. Na kraju mu skuhajte kavu i dok čavrljate s njim nemojte biti zapuhani
poput naših rukometaša, koji eto jedva dolaze do daha dok daju pobjednički
intervju, jer pobogu, dođi malo k sebi dok pričaš u kameru, ništa te ne
razumijem… mljac, što su dobri ovi ćevapi danas, čudo…
Ajmo u polufinale…
