Počela sam brinuti za samu sebe! Jesam li možda postala staromodna (možda i zavidna) babetina?
Ali, kada malo bolje razmislim,
osvrnem se oko sebe ili po ulici, sve sam sigurnija u činjenicu da je lud dobar
dio ostatka svijeta, a ne ja.
Gledam, naime, oko sebe ljude
totalno raskomoćene na temu: vruće nam je! Pri tome se svako malo zapitam zašto
ih netko ne pošalje doma ili gdje su granice te ležernosti. Kako biste se
osjećali da vas u ordinaciji primi liječnik u kratkim hlačicama i japankama,
ili teta u pekarnici posluži toplim pecivom dok na sebi ima tek pregaču? Jasno
je da karikiram, ali nije li naša odjeća i naša poruka ostatku svijetu? Što mu
poručujemo kada se jednostavno raskomotimo, a tom ostatku svijeta što bude? I
nije to samo zalaganje za estetiku (jer neke stvari ipak nisu “dizajnirane”
kako bi bile izložene na pladnju), već i za osnovna pravila poslovne
pristojnosti.
Doduše ja ipak radim miljama
daleko od uniformiranosti bilo koje vrste, u poprilično ležernom okruženju,
gdje ne postoje neka stroga pravila odijevanja. Imali smo na temu ljeta samo
jedan jači skandal kada je svojedobno kolega fotoreporter završio u
Predsjedničkim dvorima (i to još kod Franceka) u havajkama i japankama.
Naravno da su ga izbacili i da smo okolo posuđivali fotografije tog
protokolarnog susreta. Nakon toga svim je dečkima zabranjeno dolaziti na posao
u plaža izdanju, ali od Franje do danas od zabrane nije ostao ni “z”.
Doduše imam puno razumijevanje za
kolege urednike. Ako znaju da će ujutro doći u redakciju, sjesti za kompjutor i
od njega ustati negdje između 18 i 19
sati, jasno je da nitko neće vidjeti njegove bermude, ma kako kratke bile. No,
ako ste novinar, zapravo nikada ne početku dana ne znate što će vam on donijeti
i gdje ćete završiti. Koliko-toliko pristojnosti trebalo bi se podrazumijevati,
a to za dečke znači: bez kratkih hlača i obuće za plažu, a za dame: bez šorceva
(ma koliko moderni bili i ma koliko mlada dama imala dobre noge), dekoltea do
pupka, minice ispod kojih moraš biti pažljivo izbrijana i – uz obavezan
grudnjak.
Kada radimo – ma što radili – ipak
nismo na plaži. Izuzetak su naravno spasioci i recentni morski vuci koji
barkama razvoze turiste po našim
najljepšim uvalama. No, zadnjih dana ja doslovno kao da živim na nekoj
poprilično slobodnoj plaži!
Činjenica jest da i mene samu
ljeto mami na slobodnije odijevanje. Ali ostavljam to ipak za neko slobodnije
vrijeme i zaista ni kao vrlo mlada djevojka prakticirala totalnu opuštenost. Ne
pada mi na pamet po, recimo, Zadru šetati umotana u pareo povrh kupaćeg kostim,
jer tamo me bermude i majica definitivno neće ubiti vrućinom. No, te iste
bermude i majica nisu mi za doći na posao. I što uopće znači “vruće je”?
Ako je vani plus 35
stupnjeva Celzijusa, stvarno mi je identično toplo imala na sebi grudnjak ili
ne. Zato i upućujem apel ženama da ne odustaju ni u gadnim klimatskim uvjetima
općeg zatopljenja i topljenja leda na polovima. A taj apel podjednako vrijedi
za djevojke i mlađe žene, kao i za one od sedamdeset plus koje sasvim opuštene
(da ne kažem opustošene) srećem kako bauljaju po kvartovskim dućanima i
tržnicama rasterećene tog paklensko grijača koji im pridržava grudi.
