Čekaju me dva izuzetno naporna vikenda – jedan s krizmom, a drugi s prvom pričesti.
Priznajem da se već sada duhovno
pripremam za ta iskušenja. Da sam (ne daj Bože!) nogometaš, bila bih negdje u
karanteni ili barem na visinskim pripremama. Na žalost, zbog prijašnjih
iskustva sada točno znam što me čeka, jer prvo sam takvo iskušenje (ili vatreno
krštenje) imala prije dvije godine baš u crkvi u kojoj ću se naći i sljedeće
subote, s mlađim bratom dječaka koji sada ide na krizmu. Kako sam se pri tome
osjećala? Nevina u ludnici ni izdaleka ne opisuje to iskustvo, jer mnogo bliže
bi mu bio “mali zeleni Marsijanac među krajnje neobičnim Zemljanima”.
Tada su na pričesti bila čak
četiri razreda iz obližnje škole. Dakle neopisiva gužva sastavljena od mnogo
nestašne djece koja teško mogu mirno podnijeti obred pod puna dva sata,
ponosnih članova uže i dalje obitelji (od kojih stare bake ne mogu stajati
cijelo to vrijeme) i pridodatih prijatelja, koji svojim fotoaparatima i
kamerama samo povećavaju opći meteže. A sve to u ime duhovnosti!
Djeca iz tri razreda su, po mom mišljenju, bila idealno dotjerana za tu prigodu: svi su
bili u jednostavnim bijelim haljama koje za tu prigodu iznajmljuje sama crkva.
Dječaci su imali užad zavezanu oko struka, a sve djevojčice neki ukras u kosi.
Mi smo na svu sreću odmatanje darova ostavili za kasnije, uz svečani ručak koji
je slijedio nakon mise, tako da je “moj” dječak ispod crkvene haljine imao
pristojne hlače i košulju.
U mom je daru naime bio kompletan dres nogometne
reprezentacije (taman pred neko europsko prvenstvo) i kako je noć poslije
spavao prerušen u Srnu, vjerojatno ne bi postojala sila koja bi mu zabranila da
dres odjene i za crkvu. Mogu zamisliti uvjeravanja na temu: “tako i tako se ništa
ne vidi ispod ove glupe haljine”, ali i predočiti si tu istu haljinu koja
završava s čarapama na kockice i tenisicama, jer gdje ste čuli da Srna igra u
cipelama u kojima se nedjeljom ide u crkvu.
No, trebali ste vidjeti sirote
klince iz preostalog razreda. Njihovi roditelji, naime, nisu pristali na
crkvene haljine, nego su si dali neukusu na volju. Klinci su mahom bili u
trodijelnim odijelcima s prslucima i obaveznim kravatama, a djevojčice
utegnute u minijaturne vjenčanice (neke i obilno dekoltirane), uz obavezan
make-up. Ukratko, dozvolit ću si djelomičan citat Balaševića: parada kiča (u
kojoj duboko žališ što ti nikakav alkohol nije pri ruci). I sve to na djeci
koja se ne mogu braniti od neukusa u koji ih se gura.
Mogli bi mi sada raspravljati o
tome kako takva razmetanja zaista nemaju nikave veze sa samim vjerskim činom
koji je taj dan trebao biti najvažniji, ali ako postoji neki razlog zbog čega
bi bilo tko od vlastitog djeteta radio starmalo čudovište, ja mu se nisam
dosjetila.
Kako nisam vjernik, ja svemu tome
pristupam kao jednoj u nizu obiteljskih tradicija koje se ne mogu izbjeći. A tu
smo tradiciju izvitoperili do bola. Klincima pod nos guramo krive vrijednosti i
onda se čudimo kako nisu zadovoljni dječjom enciklopedijom već žele mobitel ili kompjuter. Pa od nas su to naučili!
Uvijek svega previše i nikad nije važno ako se mjesecima jedu kruh i pašteta,
glavno je da “na van” sve izgleda sto puta bolje i raskošnije nego što stvarno
jest.
I zato, bez visinskih priprema,
samu sebe pripremam da držim jezik za zubima. Ako sam gost stvarno nemam
nikakva prava ljudima kvariti taj dan, i pustiti s lanca vlastiti ukus, stavove
i komentare. Sa “svojim” se klincima tako i tako sve lijepo dogovorim: što ćemo
i kamo ćemo, a ovo ostalo izdržim stoički.
Jedino me istinski
plaši pomisao kako bih to preživjela da se radi o mom vlastitom djetetu. Nekako
slutim da bi htjelo – ne htjelo bilo jedini bezbožnik svoje generacije, ali
nisam sto posto sigurna, jer jasno mi je i koliko su bake i djedovi jak lobi.
