Jednom davno, kada smo bili mali znali smo slijediti prirodan tok života i unutarnje impulse. Međutim kako smo odrastali sve više smo bili ograničavani u slobodnom izražavanju i praćenju unutarnjeg ritma.
I tako smo se polako odvajali od svog izvora, od svog pravog ja, od unutarnje mudrosti, od intuicije. Sve više smo počeli koristiti um kako bi odredili koji je sljedeći korak u životu, koja je sljedeća odluka. Počeli smo kreirati određenu realnost u kojoj se “zna što se može, a što ne; što je dobro, a što ne; kako bi nešto trebalo biti itd.“
I tako su nastali programi po kojima se ponašamo bez preispitivanja je li to istina. Je li ta realnost i taj “zakon” istinit. Pa tako kada je prirodni impuls bio da plačemo, a rekli su nam da to baš nije poželjno jer; onda si slab, drugi te neće voljeti, to je ružno itd., mi smo prestali plakati jer smo mislili da je to nešto loše. I tako se nastavili ponašati tijekom svog odrastanja.
Prestali smo pratiti prirodni unutarnji tok te promjene energije i stanja koje su se dešavale unutar nas. Na taj način sve više smo se odvajali od istinskog JA. Negirali smo ga. To smo ponavljali i ponavljali. Plače mi se, ali neću, jer um kaže “ispasti ćeš glup, slab, jadan…“.
Povjerovali smo tom programu. Međutim u jednom trenutku, naše unutarnje biće to više ne može podnijeti, počinje pucati. Godinama zatomljava prirodni impuls, ali uvijek se dogodi da nas u trenutku život toliko snažno izazove da dolazi do prelijevanja čaše. Više nije moguće zadržati plač, jer eksplodiramo. Pucamo. A onda se sve nakupljene, neizražene suze počinju izlijevati iz nas. Ili toliko moćno želimo iskontrolirati suze i plač, pa ih sakrijemo u sebi i onda počne plakati naše fizičko tijelo. Uništimo svoje zdravlje i plačemo iznutra. Prevladao je um, prevladao je program i ostali smo zarobljeni u skučenoj verziji sebe. Zaboravili smo pratiti svoj unutarnji glas. Odvojili smo se od svoje istinske prirode.
Možda bi bilo hrabro priznati si koji dio sebe ne izražavamo? Koji dio sebe skrivamo? Koji dio sebe negiramo i ne volimo? Sve dok taj dio bude sakriven ostati ćemo ne cjeloviti , ne integrirani. Biti ćemo rascijepljeni. Tek kad taj “tamni” dio nas dovedemo na svjetlo on može biti transformiran i moći ćemo se vratiti svojem pravom ja.
Budite hrabri i dovedite dijelove sebe koje smatrate “lošima” na sunce tako da ih možete bolje vidjeti i pretvoriti u svoju snagu, a ne svoju slabost.
