Sigurno znate basnu o cvrčku i mravu – dok je jedan boemski pjevušio, drugi se spremao za zimu i poslije štreberski dijelio mudre savjete o planiranju budućnosti.
U svjetskoj financijskoj krizi nemam, jasno, namjeru glumiti marljivoga kukca i pametovati o dionicama, fondovima i nekretninama (svoje savjete po tom pitanju, iskreno, ni sama ne bih poslušala). Neću vam popovati čak niti o kupnji ogrjeva, ukuhavanju pekmeza i gaženju kiselog kupusa – u 21. stoljeću bićima na vrhu evolucijske piramide strah od hladne i gladne zime ionako bi trebao biti nepoznanica (iako skloništa za beskućnike i pučke kuhinje baš i ne idu u prilog toj teoriji… ali to je neka sasvim druga priča).
Kad zaredaju prve jutarnje magle, čak i oni sebično ponosni na svoju samačku slobodu počnu razmišljati o emotivnoj zimnici. Jedan moj prijatelj tako svake jeseni naseli toplo tijelo pod dekicu. No, kako mu sa snijegom u proljeće redovito okopni i interes za živi radijator, u prvom čišćenju brloga dama bude uklonjena zajedno s prašinom. Iako sam uvjerena da će i on jednom poželjeti višesezonsku bliskost (vjerojatno sa ženom koja će smjenom godišnjih doba htjeti deložirati njega), zasad je ipak postojano neuhvatljiv. Skoro kao George Clooney (na žalost, jedino im je to zajedničko).
Moje nezbrinute i neprstenovane prijateljice pak u akciji “prezimljavanje” vide još jednu priliku da nađu svoju izgubljenu polovicu. Jer, nije li nam obećano da za svaku od nas na ovome svijetu postoji onaj pravi? Pa sad… ja baš i nisam sigurna u to. Naime, statistika – znanost objektivna, neromantična i lišena svake iluzije tvrdi kako ima puno više slobodnih žena nego muškaraca. Dakle, ako tu razliku ne uspiju anulirati kulture u kojima je dopušteno mnogoženstvo – u gadnoj smo gabuli. Postavlja se pitanje – koliko smo daleko spremne ići u lovu na rijetku i ugroženu vrstu: nosača xy-kromosoma? Hoćemo li se čerupati za to malo preostalih pijetlova i kljucati nelojalnu (čitaj: bolje opernaćenu) konkurenciju? Možemo li i trebamo mijenjati sebe kako bismo stvorile priliku da ostatak života pokušavamo promijeniti njega?
Pod takvim je pritiskom u polaganom izumiranju tradicionalni model žene koja podrazumijeva potpunu mušku inicijativu. Iako inače funkcionira na principu inata, ako je pokušate izazvati tvrdnjom da nije sposobna prići nekom tipu, nećete naići ni na kakav otpor. Dok će neke smjelije i odlučnije osmišljavati “projekte” i “iznenadne” susrete, ona će sumnjati u vrijednost svakog odnosa koji se nije uspostavio slučajno i spontano. E pa, drage moje, žao mi je što vam baš ja to moram reći (budući da mi je i samoj blizak takav način razmišljanja), ali čini se kako je istina da slučaja nema još od Platona. Ako tome dodam omiljenu izreku “Sreća je susret pripreme i prilike”, treba mi još samo dobar primjer kako “poduzetna” žena nije luzerica nego mudra igračica.
Pozvat ću se na slučaj Carle Bruni koja je, prije svega, poznata kao ljepotica koja je bila u vezi s gomilom slavnih muškaraca. Što iz nekog razloga podrazumijeva kako nikad nije morala mrdnuti prstom, a oni bi padali ničice. Međutim, nije to baš tako. Kada ju je u 40-oj ostavio mlađi ljubavnik i otac njezina djeteta, bila je prilično shrvana. Čim se malo oporavila, dala je okolini do znanja da je “u optjecaju”. Prijatelja, medijskog mogula koji je organizirao privatnu večeru, zamolila je da ju posjedne kraj nekog slobodnog muškarca. Izabrao joj je Nicolasa Sarkozya. Navodno je to bila privlačnost na prvu rečenicu. Cijele su večeri među njima frcale iskre, ali La Bella Carla ipak ništa nije prepustila slučaju – umjesto da pozove taxi, zamolila je gospodina predsjednika da je poveze kući i usput mu dala broj mobitela. Nazvao je kasnije iste večeri, sljedeći tjedan došao na ručak, a ono što je uslijedilo i danas prate svi svjetski mediji.
Dobro, vama je Sarkozy možda nizak i neugledan (malo se bahatimo, ha?). S druge strane nemate kao Carla imućnu majku, čak 2 prebogata oca, karijeru top modela iza sebe, pa ni moćne i utjecajne prijatelje. Ipak, kladim se da postoji neki lokalni Nicolas koji vam se sviđa, ali biste prije umrli nego dopustili da on to sazna. Što je, jasno, vaše pravo. Samo nemojte poslije očajavati kad ga udomi neka koja nije bolovala od pretjerane samozatajnosti.
Zagrebački gradonačelnik izjavio je kako žene vole frajere, a ne šonje. Da u nastavku frajere nije opisao kao lokalne razbijače, bila bih se spremna složiti s njim. Žene, gospodine Bandiću, zapravo maštaju o vrsti u izumiranju koja se spominje tiho i konspirativno – o pravome muškarcu. Onome koji drži do svoje riječi i stavova. Koji je odlučan i čvrst, a opet topao i nježan. I koji bi za svoju dragu umro ako treba (što ona, naravno, nikad ne bi tražila od njega, jer kog će joj vraga mrtav… ali lijepo je znati).
