Svi mi ozbiljno radimo na vlastitom konzerviranju. Svakim danom u svakom pogledu. Na svakom problemu.
Kako pobijediti godine i bore? Kako sačuvati zdravlje? Biti fit, izgledati mladoliko…
Kako održati vlastiti život u
ravnoteži sa onim što se oko nas svakodnevno događa? Kako ostati zdrav u glavi,
kada nas užasi sustižu svaki dan, kako se boriti s terorom mladosti koji napada
sa svih strana? Kako svakodnevno biti u tijeku sa svime što nam nudi moderna
tehnologija?
(Nastavite niz…)
Ponekad mi se čini da sve više
energije, truda i vremena trošimo na borbu s vjetrenjačama, da trčimo upravo za
onim što nam najlakše izmiče, a da istovremeno one prave -životno važne –
stvari promiču kroz naše živote, a da se za njima ni ne osvrnemo. I ja tome ne
vidim kraj. Štoviše, svaki novi dan donosi vijest koja nas još jače ulovi u to
vrzino kolo iz kojeg se ne izlazi. A baš najnovija u nizu takvih vijesti smrzla
je i ono malo optimizma koje uspijevam obraniti od svakodnevice. Vijest, naime,
kaže da su znanstvenici na pragu otkrića pilule koja će brisati loša sjećanja.
Očito više nije dovoljno ići pod
nož, puniti se Botoxom i silikonima, imati psihoterapeuta umjesto prijateljica,
treba se zubima uhvatiti za bezbrižnost, jer sve što kvari idilu nema mjesto u
našim (lažno) uređenim životima.
No, šalu na stranu. Razumijem
mogućnost primjene takve čarobne pilule. Ljudi oboljeli od PTSP-a, oni koji su
stvarno u životu prošli kalvariju, koji će se nakon njen vratiti koliko toliko
normalnom životu. Na žalost, znam i kakvi smo mi ljudi: nesretna ljubav u
petnaestoj, daj pilulu. U srednjoj su me cure u razredu zezale da sam ružna i
debela, daj pilulu. Mali se nije upisao na faks, daj pilulu! Žena nam je otišla
s fitness guruom, šaka pilula…
Što će nam uopće ostati od života,
ako svatko po nekom svom kriteriju napravi odabir onog što jest, i onog što
nije vrijedno sjećanja? Ima li takav život bez sjećanja bilo kakav smisao?
Nemojte misliti da iz mene
progovara zaštićeno stvorenje kojem se do sada ništa loše nije dogodilo. Na
moju veliku žalost znam što su tragedije nakon kojih ljudi čudom ostaju živi. S
prijateljicom iz djetinjstva nekako sam prošla kroz trenutak (dane, tjedne, mjesece…) u kojem
je umro njen prvorođeni sin, beba stara jedanaest mjeseci. Ona i njen muž
ostali su živi samo zato jer je ona u tom trenutku bila trudna s drugim sinom.
Prošlo je od tada više od petnaest godina, a ubija me i sama pomisao na to da ga
nema, ježim se dok ovo pišem i tek
djelomično mogu zamisliti što krije njeno srce i um.
No, tko bismo svi mi bili nakon
čarobne pilule koja briše sjećanja?
Bol bi definitivno bila manja. Ali
ljudi koji smo sada jednostavno ne bi postojali. Niti bi druga dva dječaka
danas imala mamu i tatu kakve imaju i svu obiteljsku i inu logistiku koja je oko njih isplela mrežu njihovim života.
Mislite li da bi nam
bilo bolje?
Toliko pitanja, a
samo je jedan odgovor u kojeg sam sto posto sigurna: nitko od nas ne bi
prihvatio rizik čarobne pilule, ostao bez boli i bez sjećanja na jedanaest
bezbrižno sretnih i razdraganim mjeseci kada nam se život vrtio oko tog
nasmiješenog djeteta.
