Svaki trenutak života surfamo po valovima. Po valovima zadovoljstva, tuge, sreće, radosti, ljutnje, mira, ispunjenosti, praznine, zbunjenosti, mira….. Ako pogledamo vlastiti život uvidjeti ćemo da su postojali „dobri“ i „loši“ valovi, ali opet smo nekako prosurfali kroz njih ili na njima.
Svatko od nas je u nekom periodu života prolazio teške
trenutke i uglavnom ih većina ljudi obilježi kao „loše trenutke“ jer nismo
željeli osjećati tugu, ljutnju, beznađe i cijelu paletu drugih osjećaja. Htjeli
smo što prije pobjeći iz tih „loših“ osjećaja.
Međutim surfajući dalje kroz život, u jednom trenutku, val
koji je išao dolje mora krenuti gore. I tada kada smo došli u „dobar trenutak“
shvatili smo da nam je ono bolno i teško iskustvo donijelo nešto
novo…donijelo je promjenu. Vrlo često tada i zahvalimo na teškim trenucima i
shvatimo da nam je upravo to trebalo da bi nešto shvatili i išli dalje. To nam
je pomoglo da rastemo, da evoluiramo i da na novi način promatramo život. Na
širi način, na sveobuhvatniji način. Postali smo bogatiji za neka iskustva.
Proširili smo se, proširili smo svoju svijest.
I onda dođemo u „dobar trenutak“ i željeli bi ga zadržati
vječno….ali to je nemoguće. I taman kad pomisliš da si nešto sredio krene
sljedeći val. I onda shvatiš da nema statičnosti. Ako stanemo, zaustavili smo
život. Međutim život ne možemo zaustaviti. Ako odlučimo zadržati neko stanje,
možemo biti sigurni da će doći nešto što će nas izbaciti iz „mirovanja“. ALI ne znači da nas treba izbaciti iz stanja
mira. O tome odlučujemo mi. Ako smo
dobro usidreni u sebi i pretvorimo se u promatrača tih valova ostajemo u miru
bez obzira u kakvoj se neveri našli. I
što više boravimo u svojim dubinama, sidro je čvršće, a mi sa osmjehom
promatramo valove i počinjemo sudjelovati u životu na potpuno novi način.
Nismo
vezani za „dobre“ i „loše“ trenutke, jer znamo da su to valovi, da je to život. Ne bježimo od valova, nego tečemo sa tokom i dopuštamo si da istinski
proživljavamo svaki trenutak. Za to je potrebna potpuna prisutnost.
Prisutnost cijelog našeg bića, ne bijeg.
Najednom počinjemo uživati u valovima i sa osmjehom promatramo promjene. Svaka
promjena je umiranje starog oblika i rađanje novog oblika i ako to shvatimo i
bez straha budemo potpuno prisutni u svakom trenutku, naš život se
transformira. Polako dobivamo moć. „Vanjske stvari“ nas više ne izbacuju iz takta, jer ih
doživljavamo drugačije. Ljude i situacije koji su nam „dizali tlak“ više ne
doživljavamo kao izvor stresa. Promatramo što trebamo naučiti iz tih situacija
i događaja . Ne bježimo od „loših“ osjećaja i ne pokušavamo zadržati „dobre“
osjećaje, jer znamo da su oni tu samo privremeno. To je jednostavno način
komunikacije sa samim životom. Mi i život u komunikaciji.
Jedini način da promijenimo svijet, jest da promijenimo
sebe. U nama je sva moć. Nema realnih i nerealnih situacija, nego samo onog što
je za nas realno ili nerealno. Dok pokušavamo mijenjati druge i sve što je oko
nas uzaludno trošimo vlastitu energiju umjesto da se pozabavimo svojim
unutarnjim svijetom i od tuda krenemo sa promjenom. Sve je u oku promatrača.
Ako mijenjamo promatrača (sebe) mijenjamo i ono što vidimo. Mijenjamo sam
doživljaj života.
Dok god optužujemo nešto i nekog drugog za vlastito stanje
nikuda ne idemo, jer nismo preuzeli odgovornost i moć da mijenjamo, da stvaramo
i da kreiramo život kakav želimo.
Ne postoji ništa što se mora. Postoji samo ideja o tome da
se nešto mora. Dok god se držimo te ideje ograničavamo sami sebe (kao bića ogromnih
potencijala), da se razvijemo u nešto više, ljepše, bolje, harmoničnije i da
stvaramo ljepše, bolje i harmoničnije življenje.
Imamo moć izbora!
