Čovjekovim umom u danu proteče u prosjeku oko 60 000 misli. To prosječno ispada oko 42 misli u minuti.
Ne znam kako su to izračunali, ali nije
niti bitno. Bitno je to da kroz našu glavu stalno prolaze, kruže, teku ili
zapinju misli, te stvaraju stvarnost koju doživljavamo.
Misli su ono čime započinjemo kreaciju, svjesnu ili
nesvjesnu. Npr. da bi nastala kuća, ručak ili bilo koja druga kreacija morali
smo to prvo pomisliti. Netko je imao ideju o gradnji kuće i polako je krenuo sa
kreacijom. Prvo je bila misao, onda je napravio nacrt, prilagođavao ga, nadograđivao, nabavio
materijal i gradio. I nakon mnogo fokusiranih misli na kuću ona je konačno
izgrađena.
Apsolutno sve što je čovjek kreirao je prvo morala biti
misao u nečijoj glavi.
Tako i mi konstantno mislimo i kreiramo. Zašto se onda
“iskreira” nešto što uopće nismo željeli? Zato što većinu vremena
kroz našu glavu prolaze razne misli, a ne baš one koje smo svjesno odlučili
misliti. Zato što nas nitko od malih nogu nije naučio koliku moć ima svjesno i
usmjereno mišljenje i zato što nismo dovoljno svjesni svega što uistinu jesmo
kao ljudska bića. Znamo napraviti nevjerojatne strojeve i izume, koristiti sile
prirode i mnogo toga što je izvan nas, a o sebi samima nemamo pojma. I
koristimo mali djelić svojih potencijala.
Dakako, samo razmišljanje nije dovoljno, jer mi smo ovdje u
fizičkom svijetu i stoga i jest čar u tome da kroz fizičku stvarnost kreiramo,
a to činimo fizičkim radom i aktivnošću. Zato je naša duša dobila dom (naše
tijelo) kroz koje se može izražavati na beskonačno mnogo načina.
Zašto je toliko često kaos misli u našoj glavi? Zato što smo
pod utjecajem ogromne količine podražaja izvana i prerađujemo sve te podražaje.
Premalo smo u miru sami sa sobom. Organi percepcije su okrenuti stalno prema
van umjesto prema unutra. Da bi mogli osjetiti svoj centar, ono što mi istinski
jesmo, što istinski želimo, što istinski mislimo, što istinski osjećamo i kako
želimo živjeti moramo se umiriti i pogledati unutra. Premalo vjerujemo sami
sebi i dopuštamo da nas ono što je izvan nas nosi i utječe na nas, kreira nam
život.
Slušamo naokolo savjete, čitamo, gledamo, upijamo razne
informacije i zatrpavamo svoju istinu i sebe same milijardom misli koje možda nemaju
apsolutno nikakve veze s našom biti. I naravno da te informacije postaju sve
više naše misli i naš život. I kada netko kaže da je kriza, mi se ubacimo u
percepciju krize i naše misli postaju misli o krizi. Naši osjećaji postaju
osjećaji straha zbog krize. Naše tijelo se počinje grčiti zbog krize, jer se
javlja strah od preživljavanja. Grč, bol, strah, površno disanje, depresija,
zatvaranje… umiranje.
A zapravo jedina kriza kroz koju sada prolazimo jest kriza
ljudskog duha, ljudske svijesti,
vrijednosti i samog smisla postojanja. Vanjska kriza je ogledalo globalnog
stanja ljudskih duša….ljudi koji su zaboravili zašto uopće žive. Zašto im je
dan život. Da li živimo da bi radili i onda umrli? Puno posla, puno stresa,
zdravstvene tegobe, krize gdje god se okreneš, borba, malo vremena, malo mira,
malo ljubavi….Hej, a gdje je tu život? Zadovoljavamo se mrvicama. Ali gdje je
tu životna radost, wellness duha i tijela? Zadovoljstvo što je sunce izašlo i
budi se dan?
Tko misli na sunce i oblake…treba preživjeti. Hm….A
možda treba živjeti? Kada ponovo shvatimo važnost i vrijednost sunca, zraka,
vode, prirode i svega onoga što postoji oko nas od davnina shvatit’ ćemo da
upravo o tome ovisi naš život.
Život je stalno tu! Čeka da mu se okrenemo. Čeka da ga
živimo. Čeka da mu odgovorimo što želimo. Čeka da hrabro počnemo kreirati, da
odbacimo vrijednosti koje nisu istinski naše. Čeka da ono što smo do sada
radili nesvjesno i automatski počnemo promišljati, svjesno djelovati, svjesno
misliti, svjesno odabirati, svjesno živjeti. Nitko drugi do nas samih neće
promijeniti naš život i spasiti nas. Imamo tu sreću, moć i odgovornost da to
učinimo sami za sebe!
Ako želiš ljetovati na Hvaru i pritom se svako jutro probuditi uz yogu i
relaksaciju, naučiti kako biti svjestan tijela, misli i emocija pozivam te na
čarobni otok Hvar!
