“Nela, izađi! Jesmo se već dogovorili jednom?”. Podižem glavu taman uvaljenu u hlad suncobrana ne bi li uhvatila pola sata sna uz neodoljiv šum valova i miris borova.
I nije mi jasno na prvi tren je li san ili java jer ispred mene stoji u ranim tridesetima žena u toplessu, a oko nje spasioci, dozivajući je neumorno.
“Jesam ti rekla već jednom! I ti i ona ste budale, ništa nema u tim praznim glavama“, kroz buncanje iz plićaka je Nela dopuzala i sjela na obližnju ležaljku tik do gospođe s odraslom kćeri. Potegnula je još jedan guc iz plastične boce pive i kroz suze pokušavala započeti razgovor. Odjednom oko nje, kao da je sama kuga na plažu došla, ljudi su počeli izmicati svoje ručnike. Dotična gospođa s kćeri pravila se Englez tako da je Nela nakon nekoliko minuta izustila: “Do you speak English, hellooo? Jel ja tebi nešto pričam?“.
Kao furija izmiče se od nje i posljednja njezina nada za razgovor te, uz kratko jambranje spasiocima, odlazi gospođa u svoju luksuznu sobu hotela. Već se i policijski auto prebližavao plaži kad je Nela odlučila ponovno zaroniti i nestati u moru, te povikala: “Mene nema!“. Kao mačak oko vruće kaše uzvrpoljio se policajac zajedno sa spasiocem ne bi li maknuo uznemirujuću pojavu od VIP gostiju čiji godišnji svakako se ne smije narušiti jednom tužnom sudbinom, jer možda bi mogla preći na njih kao nekakva zarazna bolest.
U nedostatku načina svi službeni organi trenutno napuštaju tu pojavu od pijane, dezorijentirane žene i njezino neumorno plakanje i jaukanje. U stavu mirno, već preznojen od srama, čuvar plaže nabraja kao tablicu množenja: “Nela, jesmo li ja i ti već jutros razgovarali i donio sam ti mineralnu, ajde odi sad s ove plaže jer mi tjeraš goste, dobit ću otkaz“. Krv mi je sad već lagano šiknula u mozak, pogledala sam prijateljicu do sebe i nisam ni riječ izustila, a ona je već znala da me neće moći zaustaviti u mojoj namjeri. Bilo je to jače od mene, kao neka sila. Prilazim spasiocu te ga odrješito pitam: “Znaš li ti uopće u kojem je stanju ova žena? Spusti se dole i ne stoj ovdje kao žandar“.
Sada bolje vidim te tužne velike bademaste oči, preplavljene suzama, tugu i jad koju je nosila ta žena u sebi.
Primam ju u naručje, a ona me grli i jeca: “Kako si ti došla u moj život?“. Pantomimom objašnjavam da mi se donese nešto hrane i vode te namjesti hlad. Jednom rukom pridržavam njenu glavu, a drugom tražim po njenom mobitelu ne bi li pozvala nekog njenog. Tri broja. Samo tri broja u telefonu. Nigdje nikoga.
Ostale smo u klinču nas dvije kad je Nela napokon zaspala u mom naručju. Za petnaest minuta službeni organi, sada s pojačanjem, vratili su se, točnije njih sedam kršnih uniformiranih muškaraca. Medicinari su iznad nje objašnjavali kako su dobili krivu dojavu jer ona nije strankinja, pa kako to da nije? Te nastavili niz službenim ispitivanjem da im točno nabroji koje je sve tablete popila i koliko piva. Policajci su kao u CIA seriji pitali gdje su njezine osobne stvari. Rukom sam im domahivala da samo na tren stanu jer na taj način niti će ona krenuti s njima, a niti je rješenje da ostane ovdje. Pogledala sam ju i samo kratko rekla: “Nela sigurno si glada, oni su došli da te povezu nešto pojesti, da se malo odmoriš… nitko nije vrijedan tolike tvoje patnje i boli… ti si lijepa mlada žena, život je pred tobom! Možda sad nije vrijeme da budeš s njim, a ne znači da nikad neće biti. Do tad moraš biti dobro. Nije se u tebe slomljenu i pogubljenu zaljubio, nego onu nasmiješenu i sretnu, onu koja je dobro… Ajde, digni se“.
Još jednom je podigla glavu, pogledala mene pa svu vojsku oko nje te krenula prema kolima hitne pomoći. Ostatak tjedna više ju nisam vidjela, ostala je samo neka sjeta.
Tanke su linije između života i smrti, između ljubavi i mržnje i između genijalnosti i ludila. Zapravo, tanke su grane na kojim sjedimo-živimo. Ne treba okretati glavu. Danas je to Nela, sutra to može biti nečija majka ili sestra. Ljudi ne plaču zato jer su slabi nego zato jer su predugo bili jaki. Nije sramota pasti, sramota je ne ustati se.
