I tako je došao red da i ja to obavim. Zovem kolegu, naravno u vrijeme kad odmara nakon posla s obitelji i pitam, jel´ smetam? “Ma ne!”, odgovara on. Pa što će mi reći kad se znamo sto godina i nosili smo skripte zajedno na kopiranje. Dogovaramo termin za tri tjedna, prvo ne mogu ja, pa nema slobodno on i tako nekoliko puta za redom.
Stižem ja na dogovoreni sastanak, malo prije kako je i red,
trknem još jednom oprati zube (imam i vodicu za usta), sačuvaj Bože da ne
mirišem po najjačoj dozi mentola što postoji na tržištu. Prethodni pacijent se
odužio, pa stignem prolistati i štampu u čekaonici.
Uđem u ordinaciju i tako pričamo mi o novostima iz privatnog
i poslovnog života i žalimo se na nedostatak slobodnog vremena te se prisjećamo
učestalih druženja. Da bila su to lijepa vremena, a danas ne znaš kuda bi prije
i što bi prvo obavio. Pitamo se kuda su otišla lijepa “bezbrižna
vremena” ili ono, kao da nismo možda ostarjeli? Ma kakvi, mi ne!
Sjedam na stolicu i iznosim svoj problem, latinski ga
locirajući. Kolega krene da će raditi, a ja kao iz topa, a anestezija? “Pa
čekaj! Možda ti neće ni trebati.”
Stvarno nije bilo tako strašno. Najgore je bilo što sam se
cijelo vrijeme brinula zijevam li dovoljno da čovjek može raditi, hoće li
vidjeti dobro sve što treba i kako da držim jezik da ga ne ometam.
“Jel´ možeš”, pita kolega, a ja: Aha, a ti? I tako
jedno četiri pet puta.
I na kraju, “Zagrizi, jel´ ti visoko?” Da, je malo
disto-lingvalno.
“Zagrizi. Sad je dobro?” Super!
“Isperi.”
Normalno, idem stručno promotriti oko čega smo se trudili i
još jednom potvrđujem razlog zbog kojeg idem kod svog kolege popravljati zube.
Besprijekorna estetika i sjećaš se ti kad smo išli…
Kolumnu sponzorira:
