Jedno kažemo da ćemo izabrati, a ono drugo izabiremo. Izbori i njihove posljedice često uopće nemaju veze s našim mozgom.
Kad se nađem u društvu, uvijek se komentira kako će se ovog puta izabrati bolje i pametnije. Navode se neki osnovni kriteriji za odabir, preko kojih se neće nikako ići. Muškarac / žena mora imati barem ovo ili ono. I opla! Za par mjeseci, godinu – šeta se moj prijatelj ruku pod ruku s izabranicom. Kad ono, iz ranijeg opisa ova nema ni temelj, a kamoli cjelinu. Hahaha.
Pitam: “Što je sad ovo?” Samo slegne ramenima, počne se zaljubljeno ceriti od uha do uha i kaže: “Znaš kaj… ma što da ti kažem, jednostavno se dogodilo“.
I sad ti možeš imati najbolji strateški plan i reći sam sebi “ne spotičem se dvaput o isti kamen“, ali omakne se nekako uvijek pri tom odabiru ljudi. Kao da imamo neku šprancu koja nas na kraju uvijek privuče i namami u svoj neizvjestan zagrljaj odabira, za koji znamo na početku da i nije najbolje rješenje za nas.
Intuicija već vrišti da se udaljimo, ali mi ostajemo, borimo se i želimo. Nevjerojatno koliko nas i samo odbijanje privlači. To je jedan od najjačih magneta. Postoji ona prokleta uzrečica: “Okreni mu (joj) leđa i sam će ti prići”.
Rijetko se zaljubljujemo u one koje se zaljubljuju u nas, i one koje bi i naše dobronamjerne majke izabrale. Halo, pa te žene znaju bar iz životnog iskustva da treba izabrati onog s kim ćeš moći imati manje turbulentan suživot. Ali ne! Oni nas ne uzbuđuju. Njih kao da ne doživljavamo više nego najboljeg prijatelja / icu ili brata / sestru.
Radije se mi koprcamo negdje u odnosu s osobom koja nas drži na tankoj vatrici te nikad nisi na čisto što će biti s njom i što zapravo jest – neka vrsta ruskog ruleta. Mi sjedimo dalje za istim stolom i molimo se da u ovom krugu ipak ne bude “odstrel naše glave” nadajući se da smo baš mi izuzetak.
Uh… kad bi se barem iz nekog kuta pojavio legendarni Đelo Hadžiselimović pa odabrao! Čovjek svaki put pogodi nešto dobro i kvalitetno.
Mene je uvijek mučio moj nos. Mislim nije mi se nikad svidio. Možda sam podsvjesno ljuta na njega jer je on glavni krivac našeg odabira. Nos je najkraća veza s mozgom. Kao usisavači putem mirisa usisavamo tuđi genetski materijal, svakodnevno… sve dok ne naiđe THE ONE koji nadopuni onaj naš u mozgu.
Dođe do tog kratkog spoja kad nam oči zatrepću, oblije nas neka milina i mi shvatimo da nam se taj netko sviđa. I tu sva ranija postignuta disciplina nestaje. Ni korizma, ni zavjeti, ni osobna obećanja ne pomažu. Negdje tamo do 18 st. bilo je puno “pozdrava mirisanjem”. Ljudi bi jedni drugima prelazili nosem preko lica i s vremenom je to trljanje nosem preraslo u poljubac.
A kad dođe još do tog poljupca, gdje se naša krv i krv onog drugog nađe tik ispod tanke sluznice, povezujemo se brzinom svjetlosti. Čisti dokaz fizike da svjetlost putuje brže od zvuka: sijevne prvo u glavi taj osjećaj sreće… a da bi se čuo zvuk grmljavine (upozorenja) prođe toliko vremena da si već zaluđen ovim ispred sebe. O seksu da ne govorim… i markerima koji se upisuju svaki put u naše bjelančevine.
I gdje je sad ona strategija od početka i zavjet koji smo sami sebi dali? Negdje na dnu rijeke šeta s betonskim sandalama koje smo mu obukli kako ne bi isplivao na površinu i uzeo nam uzbuđenje.
U životu su odluke nužnost. Nije neka opcija stagnirati i čekati signal s neba, jer šansa da se pojavi je ravan nuli. Jedino ako ga mi sami ne projiciramo kako bi podijelili teret odluke s nekim (Đelo javi se :)). A ako se zeznemo, onda kažemo: “viša sila”. Mislim, nije ni to loše.
Kakvu god odluku donijeli, treba ostat uz nju. Najbolja je za koju znamo sad u ovom trenu. A živi se sada. Najgore je gubiti vrijeme grizući se što bi bilo – kad bi bilo. Ne bi bilo ništa, možda sra**, a možda ne (… a možda su u šumi).
Probajte gađati mjesec, kaže Les Brown, pa i ako promašite završit ćete među zvijezdama.
