Koliko god se trudili “gledati svoja posla”, uvijek promakne trenutak kad se s nekim počneš uspoređivati ili barem mjeriti svoj uspjeh i neuspjeh.
I kažem si: “nemoj, šta te briga, idi svojim putem…”. Svejedno opet škicnem na stazu do sebe umjesto da trčim u svojoj što bolje mogu ne bi li došla elegantnim kasom do cilja ili bar se ne spotaknula jer gledam ispred sebe, a ne zvjeram okolo.
I što kad se škicne tuđa životna staza? Može se vidjeti da je netko nasmijan, da je nešto novo dobio, da je napredovao u poslu ili, pak suprotno, da je nesretan, usamljen i žalostan.
Gledaš druge pa gledaš sebe… pa opet malo gledaš druge… pa sebe i tako si stvaraš dojam jesi li uspješan s obzirom na okolinu kojom si okružen.
Uspoređujemo aute, kuće, poslove, cipele, novac – sve što nam oko može istražiti, a pri tome da nam je moć zapažanja poput rendgena. Skeniramo apsolutno i najmanju sitnicu koja bi, eto, mogla stvoriti još neko malo vrpoljenje ili onaj uzdah s izjavom: “Blago tebi!”.
Ide se toliko daleko da se stvaraju i mitovi o nekome koliko je cool, uspješan, uvijek nasmijan, veseo, bez brige, blagoslovljen, rođen pod sretnom zvijezdom i to na osnovu samo jednog pogleda, recimo na Facebook profil s lijepim slikama. Ti sjediš u svojoj maloj sobi, neka razvučena pidžama, polumasna kosa i šalica hladne kave od jutra, a ovaj sa slika baš jutros osvojio Mount Everest. OK, like na sliku i glavom da se direkt zakucaš u stol. Ma,vidi ti njega?! Sve se nema, kriza je, a on hodočasti po Aziji.
Postoji politika u trgovačkim centrima u kojoj djelatnici jednog odjela ne smiju komunicirati s onima s drugog odjela. Radoznala, kakva jesam, pitam menadžera dućana jedne poznate marke: “Kakva je to glupost?”. Kaže on: “Pa što ti je? Ljudi su ti takvi! Kad popričaju s nekim iz drugog sektora odmah bi htjeli preći raditi tamo. Uvijek im se čini da je kod drugoga bolje! Gdje bi ja stigao kad bi svaki mjesec slušao nove zahtjeve za premještaj?”.
Kad malo bolje razmislim čovjek ima pravo. To je jednostavno tako da baš želimo ono što nemamo. Zujimo okolo i gledamo kako je svima bolje nego nama. I onoj susjedi što živi u prizemlju jer se ne treba penjati na treći kat, frendici koja već ima dvoje djece, Marku jer ima super brak, Petru jer nema kredit za auto… A ta ista susjeda kaže da sam ja sretna jer imam bolji pogled s trećeg kata, frendica zavidi jer imam više slobodnog vremena, Marko bi na utakmicu, al’ mu žena ne da, a Petar nema koga provozati u tom skupom autu jer je solo pa mu se ne da voziti sam. Hm… bilo bi interesantno da možemo, u trenutku, kada nekome zavidimo izuti se iz svojih cipela pa prošetati u njihovim ili izabrati novu kožu, drugi kroj. Baš da vidim kako bi se snašli i koliko bi ostali u novim cipelama i novom kroju kože. Bi li i ta koža postala tijesna, a cipele nas nažuljale? Suvišno je uopće pitati postoji li netko tko barem jednom u životu nije bio zavidan i uspoređivao se s nekim… i nije nužno da je usporedba uvijek loša. Pogled na drugog može poticati na to da budemo bolji. Međutim, tanka je linija između poticaja i zavisti, a trčati tuđu utrku je ionako gubitak vremena.
Prihvaćanje sudjelovanja u toj igri vječitog natjecanja uzrok je nezadovoljstva. Nitko nije rođen sa zdravim samopoštovanjem – tu kvalitetu zavređujemo u životu suočavajući se s izazovima.
Iako se povremeno čini da je trava zelenja u tuđem dvorištu zbog odnosa sunca i sjene, uglavnom je ista kao i kod nas s varijacijama na temu što se tiče izmjene dobrih i “loših” dana.
Kaskam i dalje svojom stazom, a nekad prebacim i u galop… ma sve je dobro dok ne zvjeram previše 🙂
