Protekli vikend napokon sam se našla sa svojom prijateljicom Natašom. Nataša, osim što je moja odlična prijateljica, je i moja suborkinja u istoj dijagnozi – multiploj sklerozi.
Znala sam da će mi druženje s njom prijati, kao i uvijek, i sigurno uliti ogromnu dozu pozitive ali ovaj put je uspjela nadmašiti i samu sebe. Prvo, dala mi je službeno dopuštenje da joj stavim pravo ime u tekst pa nisam morala smišljati “lažno”.
Priča mi Nataša tako kako se vratila na posao s kojeg je prije nekoliko mjeseci morala otići zbog “ustanka” njene podstanarke multiple skleroze. Pitam je, naravno, što je reći da se vratila. Počinje ona tako podužu priču dok osmijeh s njenog lica nije silazio. Kaže kako je poslodavac zvao da dođe, da ima poslić koji je puno lakši od onog što je prvotno bila radila za njega, da ne zahtijeva nikakvo opsežno usvajanje prevelikih informacija već da je lagano i gotovo potpuno nezahtjevno.
Da je to neki projekt koji je dobio i da neće trajati više od nekoliko mjeseci. Rekao joj je i to da kada se tu “vrati na tračnice” da je planira ostaviti da radi u njegovom timu njegov standardni posao, malo zahtjevniji. Kaže da joj je on to rekao tako skulirano, kao nešto što je najnormalnije i najočekivanije da čovjek napravi. Čovjek koji je u njegovoj poziciji, na njegovom mjestu.
Priča mi tako dalje dok joj se licem širi očarano-oduševljeni osmijeh. Rekao joj je da kad bude imala vremena slobodno navrati do njega i da će joj sve objasniti. Kaže kako je već prije o njemu složila svoje mišljenje. Onda kad ju je zvao na božićno druženje iako je bila na bolovanju i stavio joj u čizmicu ispod jelke istu svotu kao i svojim zaposlenicima ali da je sad još više, naravno pozitivno, iznenadio. Kaže da je jednostavno morala pokazati mu zahvalnost.
Otišla je tako do ureda mu s vrećicom u kojoj je bio parfem, boca žestokog pića i male čašice s humorističnim natpisima. Rekla je da joj je to prvi put u životu da tako nešto poklanja nadređenoj osobi ali isto tako i da je on bio prva nadređena osoba koja je to istinski zaslužila.
Kad mi je rekla da je taj njen šef samo pola godine stariji od nje, naravno da sam je kao iz topa, sa znakovitim osmijehom, pitala ono naše najčešće žensko pitanje. Kakav je?
Uozbiljila se odmah s pogledom u stranu i rekla da je sladak i zgodan. Produbila sam znakoviti pogled a ona je znajući na što ciljam izgovorila u dahu: okej, odličan je, točno moj tip, od glave do pete, iznutra i izvana ali jednostavno ga ne gledam tako a i ne mogu ga gledati tako. Naravno, s upitnikom iznad glave pitam je zašto.
Kaže da joj je šef i da joj je neprikladno, donekle i ispod časti gledati ga tako a onda i da je u vezi, a ona ne krši svoj kodeks “ne (za) diranja u zauzete muškarce”.
Ja je poznajem i savršeno sam znala da je to što govori istina, a isto tako znam da je to danas čuti rjeđe od toga kad su sunce i mjesec u isto vrijeme na nebu. Rekla sam da joj ne mogu dignuti spomenik, ali da joj mogu posvetiti kolumnu.
Pa je tako ova kolumna svečano posvećena Nataši i svim takvim curama a još više takvim poslodavcima a još ako su mladi i zgodni kao i njen, pogotovo!
Foto: Pixsell, Shutterstock
