Afazija nastaje kao posljedica oštećenja mozga, često nakon moždanog udara. Kao što sam spomenula, ovisno o jačini oštećenja mozga i mjestu oštećenja, okolini zamjetljive posljedice mogu se primijetiti odmah, ali često i tek satima ili danima poslije moždanog udara.
Najveći dio mog dosadašnjeg logopedskog iskustva odnosi se na terapiju osoba koje mucaju i tretiranje različitih govorno-jezičnih poremećaja u djece. Osim ambulantne terapije nekoliko ljudi s afazijom, koje sam vidjela na vježbama tijekom studija, do prije sedamnaest godina nisam imala bliskije kontakte s ovim poremećajem komunikacije.
Tada je moj otac doživio moždani udar, a sedam godina poslije i majka. U oba slučaja vanjski simptomi pokazivali su se vrlo postupno.
Ocu je jedno subotnje poslijepodne naglo pozlilo i odvezen je na hitan prijem u neurološku kliniku. Na pregledu je suvislo razgovarao, nije nađeno neuroloških odstupanja i odbio je hospitalizaciju radi detaljnijih pretraga. Slijedećih dana se osjećao loše, malo je govorio, ali je tražio da ga vozim po gradu da obavi neke administrativne poslove – dakle, komunicirao je s ljudima, funkcionirao je, istina s naporom, ali to smo sve pripisivali lošem fizičkom stanju nepoznatog uzroka. Kada je nakon četiri dana ipak pristao otići u bolnicu, utvrđeno mu je 50 postotno oštećenje mozga kao posljedica krvarenja u mozgu. Iste noći je operiran.
Iako logoped, ali bez iskustva sa osobama s afazijom, osjećala sam se posve izgubljeno kada sam ga prvi put posjetila poslije operacije. S obzirom da se radilo ne o bilo kome nego o mome tati, zaboravila sam i ono što sam znala. Savjeti moje kolegice, Zvjezdane Trifunović Maček, bili su mi neprocjenjivo korisni.
Ona me upućivala kako s ocem komunicirati još dok nije bio pri svijesti – kako ga poticati na buđenje puštanjem glazbe koju je volio slušati, pričanjem o temama koje su ga zanimale, podsjećanjem na situacije koje smo zajedno doživjeli. Kada se tata probudio, uputila me da mu donesem fotografije bliskih osoba, mjesta koje je posjetio, kako da razgovaram s njim, kako da ga potičem da se dosjeća riječi, da se što jasnije izrazi, a opet kako da mu pokažem da ga razumijem i dajem mu volju za komuniciranjem. Ona me podsjetila i na očekivane promjene raspoloženja i na to kako je na nama, obitelji, da ga bodrimo i motiviramo za rehabilitaciju.
Tijekom naše uske suradnje povodom rehabilitacije mog oca i kroz svakodnevne razgovore s kolegicom Trifunović, izronio je problem s kojim se ona susreće u svakodnevnom radu sa svojim odraslim pacijentima – nedostatak slikovnog i literarnog materijala. Naime, s obzirom na poremećaje i teškoće s kojima su se susretale osobe s afazijom, trebale su jednostavne sadržaje, ali opet tematski primjerene njihovoj dobi, pa i obrazovanju i zanimanjima. Tako smo odlučile zajednički prirediti prvi hrvatski logopedski priručnik za rad s osobama s afazijom – Afazija: Progovorimo zajedno. Ovim priručnikom, Zvjezdana je ostvarila svoju dugogodišnju želju da materijalizira svoje bogato kliničko iskustvo, a ja sam imala osjećaj da sam joj se na neki način odužila i pridonijela oporavku njezinih budućih pacijenata i svih koji trebaju pomoć u vraćanju sposobnosti komuniciranja.
