Jednom davno ili malo manje davno došao si na ovaj svijet. Započeo je tvoj život. Ali istovremeno možeš reći i da je počelo i tvoje umiranje, jer od rođenja svakim danom si sve bliže smrti.
Zanimljivo je koliko često ignoriramo tu činjenicu, a
zapravo to je nešto toliko prisutno i jasno i ne zaobilazi nikoga. I nikako to
ne uzimamo za ozbiljno sve dok nas ne dotakne kroz osobno iskustvo.
Sve dok je daleko od nas, smrt je apstraktna, ali ako se
desi gubitak bliske osobe ili npr. mlade osobe koja je živjela po “pravim
i zdravim pravilima života”, ostajemo u šoku.
I opet se vraćamo na sadašnji trenutak. Ako živimo za sutra
i prekosutra onda nismo dovoljno živi sada. Propuštamo život. Zar je bitno
koliko dugo živimo? Zar nije bitnije biti radostan u što više trenutaka života
koliko god ih bilo? Što znači živjeti dugo, izgledati mladoliko, biti cijenjen
ili bogat ako ne znaš što znači radosno srce? Trenutak rastanka nas sve čeka,
pa zašto to toliko teško podnosimo? Zašto se ne bavimo životom dok traje i
odlučimo biti radosni? Što je potrebno da bi bili radosni? Savršene cipele,
dobar posao, lijepo tijelo, partner, ljubavnik, djeca, mogućnost da kreiramo,
da radimo, da se krećemo, da smo bogati, da imamo više vremena….što čekamo?
Koji to uvjeti moraju postojati da bismo jednostavno
bili sretni? Da diplomiramo, da nađemo posao, da imamo djecu, da djeca
odrastu, da budemo unaprijeđeni…što još? Kada će sve biti savršeno tako da bi
mi možemo biti zadovoljni što smo živi? Ako budemo čekali savršene uvjete možda
čekajući dočekamo smrt.
Npr. jedemo zdravo i vježbamo zato da bi bili zdravi, što
dulje živjeli ili sačuvali svoje tijelo. Maksimalno se trudimo unaprijediti sve
aspekte svojeg života, ali znači li to kako smo sretni? Ako nismo uživali
tijekom tih aktivnosti, propustili smo sadašnji trenutak, propustili smo život.
Zamisli nekoga tko odluči svaki dan vježbati sa ciljem da
reducira tjelesnu težinu, ili unaprijedi zdravlje ili želi oblikovati tijelo.
Rekli bismo to je pohvalno, to je dobra aktivnost i svaka čast na upornosti i
odlučnosti. Međutim pitam opet, da li je bitno nešto odraditi ili uživati dok
to radiš?
Vježbati sa ciljem da nešto bude bolje u budućnosti. Ali što
je sada?
Znaš li zašto ja trčim? Zato što obožavam trčati. Zato što
trčim kada osjetim kako to želim, a ne zato što je to zdravo ili “bi bilo
dobro zbog xy razloga”. Dok trčim potpuno uživam u svakom koraku, šumi
koja me okružuje, mirisima, zvukovima, promatranju ljudi, svakom udisaju i
izdisaju, vježbama koje radim pored jezera. Nema drugog razloga. Odlično se
osjećam dok trčim i nakon trčanja i to je razlog zašto to činim. Trčim i tu
sam. Prisutna sam i živa. Živim život.
Nemam drugi cilj.
Zamisli osobu koja planinari sa ciljem da osvoji vrh i to
joj je jedini motiv. Zamisli osobu koja planinari zbog planinarenja. Tko će
duže uživati? Osoba koja je željela osvojiti vrh bit će istinski radosna samo
na vrhu. Osoba koja je krenula na vrh zbog planinarenja uživati će cijelim
putem prema gore i prema dolje. Bit će cijelo vrijeme u sadašnjem trenutku.
Živjeti sadašnji trenutak znači biti istinski živ!
Ako se želite priključiti radionici “Moć sadašnjeg
trenutka” i iskusiti kako je biti duhom i tijelom sada i ovdje, dobrodošli
ste na otok Iž od 14.08.-21.08. Provedite tjedan dana u potpunom miru, uz more,
prekrasne izlaske i zalaske sunca, mirise borova, tišinu sadašnjeg trenutka
koji će Vam pomoći da istinski počnete živjeti trenutke vlastitog života.
Sve informacije možete dobiti na iva.solarevic@zg.t-com.hr ili 091 520 6461.
