Potaknut vlastitom kolumnom od prošlog tjedna, a s glavnim ciljem provjere vlastite kondicije, odlučih se za dugo zaboravljenu aktivnost – hodanje na Sljeme.
Suncem okupano nedjeljno jutro, bilo je i prvi motivator za planirano, a
nakon obilnog (ali zdravog) doručka, i tijelo i psiha su bili više nego spremni
za pokret. U ugodnom društvu moje životne izabranice i zajedničke nam vesele
prijateljice započela je mala avantura po Sljemenskim stazama. Početak rute je
bio Šestinski Lagvić i poučnom stazom Miroslavec uputismo se prema Kraljičinom
Zdencu. Ukupno 2780 metara šumskog puta pređosmo za nepunih 35 minuta, a kako
na karti piše da je potrebno oko 60 minuta da se isti prođe, zaključili smo da
nam dobro ide, da smo u dobroj formi i da trebamo nastaviti. Ljepota cijele
priče je, kako kaže jedna reklama, nenadoknadiva: mirnoća okolo i mirnoća u
vama, zelenilo i miris lišća, drveća…
osluškivanje otkucaja vlastitog srca i strujanja nezamislivo čistog zraka kroz
tijelo… šum potoka koji se tko zna koliko već godina probija kroz kamenje i
stijene Sljemenskih brda.
Ako želite pričati s
osobom pored sebe pričate, ako Vam se šuti i razmišlja, ubrzate korak dva i
uživate u okruženju, ako Vam se pjevuši nitko Vas neće ušutkati… Ako pogledate
lica ljudi oko sebe, koji idu u istom smjeru kao i Vi (ili su bili ranoranioci
pa se već vraćaju), nećete uočiti niti jednu boru uzrokovanu lošim
raspoloženjem, nema mrkih pogleda, vozača koji Vam pokazuju razne stilske
figure svojim rukama, iritantnog trubljenja i smrada ispušnih plinova
automobila…
Kod Kraljičinog Zdenca
krenusmo dalje ravno, istom stranom s ciljem dolaska na Tomislavac, a novih 40
minuta malo veće uzbrdice nas dovede na kraj utabanog puta. Tomislavca nigdje. I sad zamislite da Vam se tako nešto desi u gradu, da se vozite 40 minuta kroz
gradski masakr, dođete negdje i ne
pronađete traženo – polomio bi Vas stres i nervoza. A što se dogodilo nama –
ha, ogromni osmijeh nam se razvukao na usta uz konstataciju kako je super što
smo promašili put jer smo naišli na jedan mali slap i osunčani proplanak nastao
(nadam se) kontroliranom sječom šume. Pogled na „cardio“ sat mi pokazuje kako
sam uz sve to još i potrošio već više od 600 Kcal. Može li bolje?
Par ispucanih slika i
pokret nizbrdo, i aktivacija nekih drugih mišićnih grupacija nas vrati skroz
nazad do Kraljičinog Zdenca – vrijeme je za novu odluku: prema doma ili na
drugo brdo prema Medvedgradu? Pogađate, drugo brdo..
Sunce se već visoko
podiglo i probija se kroz još uvijek relativno guste krošnje stoljetnih
hrastova, javora, bukvi, i temperatura je više nego ugodna za hodanje. Kratke
hlače, majica kratkih rukava i bočica Jane (moje omiljene vode) u ruci su
izvrstan izbor za kvalitetno hodanje, koje je u velikoj mjeri već postalo
trening. Zaneseni prirodom i pričom o lijepim stvarima zaboravit ćete na
vrijeme, kilometre – jedino što možete početi osjećati je ugodni umor mišića i
naravno – osjećaj gladi…
A kako smo i gdje jeli,
jesmo li našli Medvedgrad, kako smo na kraju potrošili i više od 1400 Kcal – o
tome slijedeći put. Do tada, ruksak na leđa i krenite i Vi u svoja brda i
planine jer hodanje u zelenom je IN…
Kolumnu sponzorira:
