Prsti krenu po tipkovnici ispisati zaljubLJenost, izmakne se slovo LJ u G i nastane zagubljenost. Pa nije loše!
To je tu negdje, šest slova razmaka u abecedi, a ni milimetra u mozgu. O tom osjećaju ekstaze napisalo se toliko sadržaja da čitaš tri života ne bi se načitao, a i dalje bi bio blesav kad se tiče nas samih i pametan kad se tiče savjetovanja drugih.
I što reći, kakvu poruku poslati? 🙂 Taj nerealan osjećaj svemoći osjećamo još u fazi dvogodišnjaka koji se osjeća kraljem neograničene moći unutar svoje obitelji.
Ako uzmemo u obzir da s dvije godine neki još nose pelene, sline okolo, tepaju, mašta u tim godinama nema granica, igre koje se mogu igrati s dvogodišnjakom su bezgranične, slatki smo ljudima oko nas… nije li nabrojano copy-paste kad se zaljubimo?
Na žalost, ili na sreću, jest, kako za koga i ovisi jesu li osjećaji uzvraćeni ili ne. Ako nisu, e onda imamo onaj drugi, malo manje slatki opis dvogodišnjaka: faza durenja i ispada, padanja na pod i udaranja glavom, rukama i nogama kad, recimo, ne dobijemo čokoladu u dućanu. Pritom nikakva nagovaranja, razgovori i pokušaji odvlačenja pažnje ne pomažu, uopće ih ne percipiramo. Urlamo tako neko vrijeme, zatim priđemo i kažemo: “Mama, obriši mi nos” – i nastavljamo se ponašati sasvim normalno.
A nismo mi krivi, kriva je majka priroda. Izreka koja kaže da je ljubav slijepa dobila je i znanstvenu potvrdu jer se prilikom zaljubljivanja jednostavno deaktiviraju određeni dijelovi mozga, tj. područja povezana s negativnim emocijama kao što su kritičke prosudbe, vrednovanje istine i straha. Korijen takvog ponašanja je evolucijske prirode. Kad bi odmah bili u stanju vidjeti sve partnerove manjkavosti, smanjile bi se šanse za dublji odnos. Onda bi stvarno svi imali samo povremene izlete s onom “the kemijom“, te bi se zbog pomanjkanja reprodukcije Zemlja opustošila.
E, baš zato je nama draga Majčica priroda dala da se lijepo zaljubimo, a kad smo zaljubljeni zračimo radošću, oči nam se zacakle, koža sjaji zbog priljeva krvi na površinu tijela, a val uzbuđenosti puni tkiva energijom. Prštimo od sreće, koža postaje ljepša, pokreti spontaniji, ruke toplije… Lebdimo dva metra iznad zemlje i sve je tako nekako prpošno i veselo.
Kroz život navučeš se na taj osjećaj i poslije ti je sve nekako ćelavo ako ga nemaš. Okrećeš se oko sebe, sve nešto tražiš, kao ono: “što je sad?“. Kao da želimo da nas netko izbaci iz tračnica života koje smo do sad uspješno vozili sami i postane SUpruga, po mogućnosti u istom smjeru. Znamo mi i da je zaljubljenost stanje neuravnoteženosti hormona jer mozak zaljubljene osobe podsjeća na mozak duševnoga bolesnika, da ima rok trajanja od 1-3 godine, ali mi sebi to želimo i opet i opet i opet. U trbuhu se rađaju leptiri. Treba li popiti neki otrov realnosti, pilulu lošeg iskustva ili pustiti da se razmnožavaju? Upoznajem sve više onih ovisnih o zaljubljenosti, toliko ovisnih da propuštaju šansu spoznati što je to ljubav. Proživljavaju vrijeme zaljubljenosti, a kada se ono smiri, kao pčele, odlaze na drugi cvijet, ne ostajući dovoljno dugo da spoznaju postoji li nešto dalje.
Kada bi se zadržali još neko vrijeme, možda bi iz čahure zbunjenosti izletio bar jedan prekrasan leptir. Onaj isti koji nas škaklja u trbuhu kad se zatreskamo, jer ipak veća je šansa da iza zaljubljenosti dođe ljubav, nego da se uopće ne zaljubljujemo… a ljubav je nešto sasvim drugo.
P.S.
Bespomoćni smo kod: rađanja, ljubavi, smrti i bolesti… ali ipak možemo plakati kad nas povrijede, naljutiti se kad nas izdaju, pobjeći kad nas ucjenjuju ili prijete, a postoji i baypass 🙂
