Imam sve simptome jakog sportskog ludila: Sportske kupujem (ne daj Bože da Šola dozna) već godinu dana, u nedjelju navečer sam si kosu počupala zbog idiota na našoj klupi koji je iz igre izvadio golmana koji je branio bolje od Omeyera (dakle već znam bolje od izbornika)…
Od totalne dijagnoze za Vrapče spašava me jedna jedina
stvar: nikada nisam (iskreno se nadam da i neću) rekla: MI smo pobijedili ili
MI smo dobili medalju. Ne, nismo! ONI su – rukometna reprezentacija Hrvatske i
u tom je kontekstu zapravo sasvim nevažna činjenica da se ja s loptom ne mogu
sastati ni da mi život o tome ovisi. Mi smo tu da volimo rukomet, navijamo,
držimo “fige”, veselili se kada prežive… Sve ostalo spada u uobičajenu
sportsku euforiju (o da, znam ja da je to svjetski, a ne hrvatski fenomen), ali
od toga sam na sreću – cijepljena.
No, kad malo bolje razmislim – iako je riječ o jednom
i jedinom sportu kojeg pratim i čak idem na utakmice – ne mogu vam totalno
iskreno odgovoriti na pitanje iz naslova. Naime, rukomet sam počela gledati
lani kada se Svjetsko prvenstvo igralo kod nas i oduševila sam se na drugi
pogled. Na sreću prijateljica i kolegica, koja je karijeru počela kao sportska
novinarka, bila mi je idealan vodič u svijet prepun nepoznanica:
– Kaj je pivot?
– Onaj kojeg najviše mlate?
– Ahaa, zadnji igrač na crti!
Zamislite samo kako bi mi neka muška glava to
objasnila, i koliko bih od svega shvatila od prve. I tako sam osobi od
povjerenje rekla zašto mi se sviđa rukomet. Trabalo joj je desetka minuta da se
oporavi od šoka, sljedećih deset da ustane s poda na kojem je završila
previjajući se od smijeha, a nakon toga me najiskrenije (misleći na moje dobro)
zamolila da svoju rukometnu teoriju nikad više ne izgovorim na glas. Sigurna
sam da je kolumna na čitanom portalu vrlo glasna… stoga čitajte između
redaka.
A zašto sam počela gledati rukomet? E to je, posebno
ženama, vrlo zanimljiva priča. Neposredno prije tog Svjetskog prvenstva radila
sam intervju s Ivanom Balićem. Sat, dva koje smo proveli zajedno čovjek nije
mogao normalno sjediti. Po jednom tiku kojeg je stalno radio bilo je i više
nego očito koliko ga bole leđa. No, rekao je: naravno da ću igrati. Priznajem
da mu nisam vjerovala i prvu sam utakmicu pogledala iz opće znatiželje, a o
nevjerici da i ne govorim. Prvi Koreanac koji ga se dohvatio tako je s njim
pomeo pod da su mu nakon toga ljepljivim trakama krpali dres. Moje je čuđenje
postajalo sve veće, a nakon što sam u Areni prvu utakmicu gledala uživo bila
sam “skuhana” za sva vremena.
Priznajem da sam u ovih godinu dana uspjela
nadoknaditi tek dio gradiva. Literature je malo (ne postoji Rukometna
enciklopedija!?), dostupnih snimki još manje (hvala HTV-u na subotnjoj noći
nakon koje mi je mnogo toga jasnije, jer u cugu sam progutala finale
Olimpijskih igara 1996., Svjetskog prvenstva 2003. i OI 2004. – sve Hrvatska
rukometna zlata), dok se čitajući sportske rubrike osjećam ko’ mali debil. Ja
ne znam tko su ti ljudi! Kako bih utvrdila je li neki komentar relevantan moram
guglati da doznam “tko je tko”. Ukratko mnogo dodatkog posla samo zato jer
mojim kolegama iz sportskih rubrika ne ide u glavu da s vremena na vrijeme
dobiju i nove čitatelje.
I što vam na
kraju imam reći o srebru?
Dok svi buncaju o
“srebru zlatnog sjaj” ja se radujem sljedećoj utakmici. U Areni, Liga prvaka!
Jer, ONI jesu prvaci!
