Srele smo se pred liftom. Ona je taman krenula na gala party na kojem je bila jedna od glavnih gošći, a ja sam nakon pressice s oskarovcem Morganom Freemanom jurila na brod koji je kretao ka koncertu na Lokrumu s kojeg sam morala izvještavati. Shvatili ste, pretpostavljam, u Dubrovniku sam (službeno), a žena pred liftom je Severina.
Foto: www.sevefanclub.com
Znamo se godinama, tamo od njenih početaka, ali ovog puta bilo je stvarno samo u prolazu, bez ikakve šanse za kavicu, a kamoli ručak. Čak sam i Slavka stigla tek okrznuti pogledom jer neki su drugi ljudi u njenom društvu tražili moju punu pažnju. A sjećam se jedne zgode iz Splita; ručale smo u restoranu ACI-jeve marine i Talijanima za susjednim stolom mogli su poslužiti i pohanu piljevinu. Ništa ne bi skužili jer bili su apsolutno zauzeti buljenjem. U Severinu, naravno, a bila je to faza “Virujem u te” s dječački kratkom kosom i tada bez trunke šminke na licu. Ukratko Severina je danas (kako godine prolaze) još ljepša i svojom se pojavom idealno uklopila u opći dubrovački glamur koji nosi apsolutni ženski predznak.
Naime, ovo je jedini naš grad u kojem ne moraš bit pozvan nekuda, a kamoli na zatvoren VIP party, kako bi uživao u obilju ženske ljepote. I to zaista ne mora biti Severina. Samo treba negdje oko ponoći uhvatiti položaj na Stradunu, smjestiti se uz dobro piće i – rekli bi Dubrovčani – gustati.
Stradun je valjda jedina ulica u turističkoj Hrvatskoj za koju se sređuju doslovno svi, stari i mladi, ulica na kojoj strše oni koji stignu “kao s plaže”. To su trenuci kada mlada ekipa koje ljetuju sa ruksakom na leđima krene u šetnju u zadnjoj čistoj majici, kada se sređene gospođe vraćaju sa koncerta ili sa predstave, kada je važno jednostavno odjenuti nešto lijepo i otići na zadnji večernji sladoled, kada žena u dugoj večernjoj haljini nije čudo nego pravilo, kada stariji bogataši iz Excelsiora prošeću svoje (skupo plaćene) ženske trofeje.
Nakon dvije večeri za, sada već našim stolom u kafiću Festival, počela sam brinuti sama za sebe. Kamo god se okreneš zgodne žene, što domaće (na što me upozorio i kolega koji je svoju šihtu u Dubrovniku odradio prije mene) što strane, ali stvarno nisam vidjela ni jednog jedinog frajera od kojeg zastaje dah.
Pa nisu valjda svi na Zrću?
Tamo naime postoji jedan teren za odbojku u pijesku. Uokolo su ligeštuli, a svaki na ručki ima rupu u koju se sasvim fino odloži čaša s koktelom. E pa gledanje komada koji igraju odbojku samo kako bi na najbolji mogući način izložili pogledima svoju kornjačicu na trbuhu, s koktelom u ruci (što više alkohola to bolje) jedan je od stvarno vrhunskih hedonističkih užitaka zbog kojih volim ljeto. Na žalost sve mi se čini da ću se ove godine Zrću primaknuti tek kada sezona “kornjačica” prođe, a sve se one pokrivene prvim jesenskim majicama vrate stvarnom životu. I dok negdje u primozgu čujem prigovaranje prijateljica na temu kako mi je najbolje da spustim kriterije i očekivanja, a negdje iz prikrajka odjekuje muško smijuljenje jer očito sam razmažena onim što imam kod kuće, jasno mi je da taj Dubrovnik zaslužuje i neki drugi pogled. O njemu već sljedeći put.
