Iako je u kolicima, Saši Driniću (38) iz Osijeka jurnjava s jednog na drugi novinarski zadatak ne predstavlja nikakav problem
Upitamo li Sašine poznanike što on može, na prvu će odmah odgovoriti: “Sve!” Mislit će to sasvim iskreno jer Saša Drinić poznato je lice brojnim Osječanima, novinar koji nikada nije zakasnio ni na jedan događaj, strastveni je zaljubljenik u knjige koje, za živo čudo, još nisu popadale s polica i zatrpale ga iako ih je dvije tisuće natrpano u njegovoj sobi… Zbog cerebralne paralize Saša Drinić čitav je život u invalidskim kolicima. Tko god ga poznaje, druži se ili surađuje s njim, gotovo da i zaboravi na njegovu dijagnozu. Da nikada samostalno nije napravio ni koraka, prisjete se tek kad Saša ispali šalu na vlastiti račun i njome nerijetko ostavi bez teksta sve oko sebe, jer ne znaju kako reagirati, a kada se saberu, onda izuste: “Joj, Saša…” i svi prasnu u smijeh.
Međunarodni je dan osoba oboljelih od cerebralne paralize!
U fizičkom smislu rukama mogu sve, dok su mi noge problematične i potrebna mi je svakodnevna pomoć u uobičajenim životnim situacijama, primjerice pri prijevozu ili prebacivanju s kreveta na kolica i obrnuto. Dio higijene odradim sam, za dio mi treba asistencija. Mama je stup cijele priče i uvijek je uz mene, kao i ostatak obitelji, i jednostavno ne razmišljamo tko što može i koliko ja mogu, nego se sve to jednostavno događa u nekom skladnom životu. I oduvijek funkcioniram potpuno normalno u društvu, socijalni segment moga života baš nikada nije patio zbog cerebralne paralize, ni na koji način, započinje 38-godišnji Saša Drinić iz Osijeka.
Baš suprotno, sveprisutan je. Jer takav je karakterom, a takav je i njegov posao – moraš biti sveprisutan ili ga nećeš raditi, dodaje Saša. Na svijet je stigao 21. srpnja 1984., tri mjeseca prerano. Našalit će se kako mu je majka tek nešto ranije doznala da je trudna.
Rodila me sa šest mjeseci i dva dana trudnoće, dan prije kupila je prvu trudničku haljinu. Rođen sam s 950 grama i 37 centimetara . Puno je oblika cerebralne paralize, a ja imam najlakši pa stoga uvijek kažem kako sam dobro prošao, govori on.
Vrlo brzo je postalo vidljivo da dječačić ima cerebralnu paralizu, započele su rehabilitacije koje traju i danas. Jednom godišnje odlazie na Korčulu, u Velu Luku koja je, kako kaže, njegova oaza za punjenje baterija i u medicinskom i u hedonističkom smislu. Roditeljima su govorili da samostalno neće moći gotovo ništa pa, kada su tražili naočale za mališana, odgovorili su da mu nisu potrebne jer ionako neće vidjeti.
Mama je bila uporna pa sam dobio te naočale, a danas gledam i bez njih, nedavno sam baš operirao oči. Zaista je bilo svakakvih komentara. Nadam se da prema novim generacijama osoba s mojom dijagnozom, kao i drugim sličnim dijagnozama, nema više takvog odnosa liječnika, i oni su evoluirali u tom smislu, a i medicina je napredovala. Mislim da sam svojim načinom života dokazao da se može, ja ne radim to sve što radim da bih nekome nešto dokazao, već zato što je to meni normalno. Svi mi imamo nekakva ograničenja i limite, ali moramo iz toga izvući najbolje i moramo se sami izboriti, poručuje Saša.
Kada je bio dječak nikad se, kaže, nije smatrao drugačijim jer ga okruženje nije smatralo drugačijim, a pojedince koji jesu odmah je smjestio u posebnu košaru i nije volio biti u njihovom društvu.
Kako osobe s invaliditetom što bolje uključiti u svakodnevni život?
Nisam rado odlazio ni u udrugu osoba s cerebralnom paralizom jer je meni, i u toj dječjoj dobi, bilo jasno da oni kukaju. Okupili bi se tamo roditelji te djece i kukali, a moji roditelji nikada u životu nisu kukali, nego su imali svoje karijere, brata i mene, sa svim potrebama, hoćemo ih nazvati posebnima ili kako god. I danas mi je odbojno permanentno životno kukanje, koje je u našoj zemlji nacionalni sport. A olimpijski smo prvaci u očekivanju od države da riješi naše probleme. Poludim kad čujem da osobe s invaliditetom govore kako invalidima u Hrvatskoj neće biti bolje dok premijer ne bude osoba s invaliditetom. To nije točno. Ne može država meni kao osobi s invaliditetom koja želi živjeti sama osigurati drugu osobu koja će 24 sata biti uz mene. Mi se moramo pomiriti s tim da ne možemo živjeti sami. Ne kažem da država ne može puno toga riješiti i da puno toga može biti bolje, ali o svom životu moramo se brinuti sami, ako sebe doživljavamo ravnopravnim članovima zajednice. Ali osobe s invaliditetom, za razliku od mene, ne doživljavaju sebe ravnopravnim članovima zajednice, ja to otvoreno tvrdim, i to je problem. Ako ćemo se sami smještati u neku kategoriju, što možemo očekivati?, podcrtava naš sugovornik.
Otkako zna za sebe, Saša pomiče vlastite granice, a kakav je karakter, pokazuje i profesija u kojoj se pronašao. Novinarstvo je, naime, posao za koji je prva asocijacija dinamičnost, a iako je u kolicima, njemu jurnjava s jednog na drugi teren ne predstavlja nikakav problem.
Najčarobniji je to posao na svijetu koji ja još uvijek ne mogu opisati. Od novinara se očekuje da može sve opisati, ali ne mogu opisati koliko zapravo volim svoj posao i koliko me ispunjava, odgovara.
Dvije su osobe, reći će, bile presudne pri njegovom odabiru profesije. Jedna je njegov pokojni otac Jovan koji je godinama pratio Sašu po svim terenima i tako nedvojbeno i sam bio dio osječke novinarske scene. Druga je pak poznati televizijski novinar.
Uvijek moram istaknuti osobu zbog koje sam novinar, oduvijek mi je bila uzor, a kasnije je postala i istinski prijatelj, a to je Andrija Jarak. On je dio mog novinarskog identiteta, kaže.
Radeći za niz medija, od radija, preko televizije do tiskanih izdanja, Saša je u novinarskom radu izvještavao o svemu što se događa na njegovu području – politici, crnoj kronici, kulturi… Nikada se nije specijalizirao za jedno područje jer, ističe, ne voli granice, ni među državama ni u životu. Saša je i poznato televizijsko lice, novinar je i voditelj na Osječkoj televiziji.
Kamera je dama koja me zavela prije 15 godina, što je iznenadilo i mene samoga, ušla je u krv i to je to. Radio je, opet, svijet za sebe i ne mogu se uopće uspoređivati ta dva medija i da me netko stavi u situaciju da moram birati, osjećao bih se kao da je netko oteo dio mene, iskren je Saša, koji trenutačno radi i na Radiju 92 Slavonski Brod.
Završio je Filozofski fakultet, studij hrvatskog jezika i knjižničarstva. Službenog asistenta nikada nije imao, no zato onih neslužbenih, reći će, ima najviše na svijetu. I zaista mu sa srcem pomognu. Saša ima deset godina starijeg brata Jasenka koji sa svojom obitelji živi u istom dvorištu kao i Saša i majka i svi su zajedno jedni drugima velika podrška.
