Sanja Duplić, prva je predsjednica i osnivačica udruge roditelje djece oboljele od malignih bolesti – KLUB-a HEO. Njena priča počela je kada se njen sin razbolio, a nakon toga je pomogla velikom broju roditelja koji su se našli u istoj situaciji.
Naš je sin bez prekida bio na odjelu tri i pol mjeseca, a tada nam je profesor i doktor Josip Konja rekao da ide uskoro kući. Mi smo bili oduševljeni jer smo tu rečenicu čekali od prvog dana. Međutim, nakon toga vas obuzme drugi osjećaj, strah – što ako se nešto dogodi, a mi nemamo lijekove, instrumente, hoćemo li znati prepoznati simptome, kada će krenuti u školu, kako ga hraniti – kako, kako, kako?
Sutradan nakon razgovora, pitala sam profesora Konju postoji li neko mjesto, udruga, klub, gdje bi mogli dobiti odgovore na naša pitanja od roditelja čija su djeca prošla ovakvo liječenje.
Odgovor je bio ne, ali ako želite, osnujte udrugu.
Pripremila sam program, po točkama, profesor ih je sve prihvatio i složio se. Tako je KLUB HEO počeo 1990. godine. Zainteresirala sam druge roditelje, imali smo skupštinu i krenuli.
Nakon prikupljanja potrebnih dokumenata, došli smo do toga da u tadašnjem zakonu nije postojao način na koji će nas registrirati. Vjerujte, dosta se dugo tražilo riješenje i klub je, na kraju, registriran po zakonu o sindikatu. Tada, u cijeloj Jugoslaviji, mi smo bili prva udruga. Probleme sam rješavala kako su dolazili, pošto nam je program sadržavao i pomoć roditeljima kroz savjetovalište, imali smo jednom mjesečno sastanke uz predavanja liječnika, medicinskih sestara i drugih stručnjaka.
Na dječjem odjelu, tada nije bilo knjiga, nikoga za rad s djecom osim medicinskog osoblja, video rekordera i tu i tamo, koje igračka… Prva stvar koju smo tražili bila je stručna osoba za rad s djecom, pa su zaposlili profesoricu Jasnu Štrok, defektologinju koja i danas radi s djecom na odjelima.
Veliki problem je bila organizacija nastave u školama, a za primjenjivanje tog zakona trebalo je tri godine. Tada se pojavila prva nastavnica u bolnici, i to samo na našem odjelu.
Naime, kada dijete izostane tri mjeseca s nastave, automatski ide na razredne ispite. Dijete koje je već iscrpljeno samim liječenjem, bolešću, kada se vrati doma još se oporavlja mjesecima i ne želi pasti razred. Želi se vratiti u svoj razred, nastaviti kao da se nije ništa dogodilo i ne želi da mu itko poklanja ocjene.
Organizirali smo veliki broj akcija, koncerata, preko niza medija i od donacija kupovali sve uređaje koji su bili potrebni na odjelu, a o tome je odlučivao profesor Konja.
Pazite – tada na odjelu nije bilo ni stalaka za infuziju, djeca su pikana svaki put nanovo kako bi primili terapiju. Nakon četiri do pet godina, moj je sin bio na odjelu na pregledu, a kada je izašao je rekao da bi sada rado i bio na odjelu jer je sada odjel dječji.
U jednom trenutku kada smo išli doma nakon prijepodnevnog sastanka s liječnikom, slučajno sam doznala da će majka, koja je inače iz Istre, tu noć spavati u Zagrebu na klupi jer nema novaca. Tada sam se intenzivno počela baviti stanom za smještaj roditelja. Došlo je do promjene vlasti, poslala sam pismo tadašnjem predsjedniku gradske skupštine, gradonačelniku Grada Zagreba i predsjedničkom uredu. Strelovitom je brzinom dogovorio gospodin Vedriš. KLUB HEO dobio je stan u Gajevoj ulici u Zagrebu, koji nije imao ništa, bila je zima, a on nije imao ni prozore. Isti dan, u stan je uselio mladi bračni par iz Vukovara čije je dijete tek došlo na liječenje. On je dobio dopust zbog bolesti, skupili smo krevete i prozore i oni su čuvali stan.
Grad je u rekordnom roku završio radove, a donatori su pomogli s namještajem. U tim periodima, javljali su se pokretači raznih udruga iz Zagreba, Splita, koji su tražili razgovor, Statut.
Pokrenule su se druge udruge, drugi stanove, a danas ima i škola i vrtića po bolnicama, kao i crteža i aparata.
Autor: Sanja Duplić
Foto: Privatni album/Krešo Celić
