Krešo Celić, sadašnji je predsjednik KLUB-a HEO– Prve hrvatske udruge roditelja djece oboljele od malignih bolesti, a od malena je vezan uz KLUB HEO.
Krešo je s četiri godine, 1989. godine, obolio od maligne bolesti zvane histiocitoza x, koja se pojavlje u 1 od 200.000 djece, a u 76% slučajeva kod djece mlađe od 10 godina.
Jedne sam se noći probudio plačući: Mama, boli me noga! Odveli su me na hitnu u Šibenik, odakle nas upućuju u Zagreb jer ne mogu konkretno utvrditi dijagnozu. Po dolasku u Zagreb vrlo brzo sam operiran i krenulo je nekoliko godina kemoterapija – opisuje tako Celić početak gotovo 10 godina duge borbe za život.
Nakon što su liječnici “počistili” što su mogli, tumor je isprva nestao, ali se bolest nakon 6 mjeseci vratila, što je završilo Krešinim padom u komu na tri dana. Roditeljima su liječnici rekli kako su napravili što su mogli, a sada – šta će biti, bit će. Zbog toga što roditelji tada nisu mogli dobiti bolovanje na temelju dijagnoze djeteta, Krešo je često sam provodio i po dva do tri tjedna na odjelu, a sam je trošak putovanja i lijekova bio previše za džepove roditelja. Samo na tjednu dozu lijekova trošilo se 100 maraka.
’90.-ih kreće rat, Knin je okupiran, do Zagreba se putuje 8 sati od Šibenika. Zaobilazimo Knin, putujemo do Zadra, onda trajektom do Senja, prema Rijeci i onda do Zagreba – i tako svaka tri mjeseca u postoperativnom periodu, odnosnu vremenu poslije kemoterapije, bila je to prava kalvarija – prisjeća se Celić.
Na pitanje koja su mu sretna sjećanja iz tog doba, kojeg naziva najgorim za oboliti od takve bolesti, spominje defektologinju Jasnu Štrok, koja je brinula o oboljeloj djeci.
Moja prva sretna epizoda je bila Jasna, ona je bila druga mama svima nama. Druženje s njom je bilo ključno za oporavak svih nas, da nije bilo nje, osim što bi vjerojatno pola nas prolupalo, tko zna što bi s nama bilo. Tada roditelji nisu mogli dobiti bolovanje i nisu mogli biti uz svoje dijete, ja sam znao po dva tjedna biti kompletno sam na odjelu, a tu je bila Jasna. Nema glagola, imenica, riječi da vam objasnim što to znači jednom djetetu, imati kraj sebe nekoga tko se igra s njim, priča i sluša ga, tko mu govori da će sve biti dobro, i da će mama i tata doći, iako znaš da neće doći jer ne mogu, ali… – govori nam Celić.
Drugo iznimno važno sjećanje je osjećaj zajedništva, onoga među roditeljima kojima je glavni cilj borba za život vlastitog djeteta, i zajedništvo djece na Odjelu.
Na Šalatu su dolazila djeca iz Bosne, Srbije, s Kosova, dolazili su s područja cijelog Balkana i bivše države. Tad nije postojalo nikakve razlike među nama, svi smo bili zajedno, u istom problemu, u istoj životnoj situaciji. Pamtim taj osjećaj zajedništva u kojem roditelji zajedno dijele taksi bez obzira na sve. Jedno ono sržno zajedništvo roditelja odlučnih da naprave sve što mogu da spase život svoje djece, a onda se to naravno manifestiralo i energetski i emocionalno na taj pozitivan način, gdje su oni jednostavno u svakom danu našli nešto zajedničko dobro. – kaže Krešo Celić.
Danas, kao predsjednik udruge KLUB-a HEO, ističe kako rijetko pronalazi taj osjećaj zajedništva među roditeljima koje je upoznao, no napominje kako je stan tu da i dalje nastavi biti utočište roditeljima koji nemaju gdje spavati. Upravo stoga, cilj njegovog predsjedništva u udruzi je uređenje tog stana, i ako to uspije, napominje kako će svoj mandat smatrati uspješnim.
G.H.
Foto: Privatni album/Krešo Celić
