Slučaj miraza neugledne ženice iz dobre obitelji - Ordinacija.hr
Hrana i recepti

Hrana i recepti

Slučaj miraza neugledne ženice iz dobre obitelji

Kakve veze imaju engleski dvor, marmelada od naranči i čaj?

Kada je imala tek osam godina, portugalskoj infanti Catarini od Bragançe rečeno je da će se udati za jednog od sinova kralja Španjolske, za koga je tom prigodom prvi put čula. To je, objasnili su joj, bilo u interesu Portugala, na čijem je klimavu prijestolu sjedio njezin otac. Djevojčica je šutke primila vijest. Nekoliko godina poslije, kada je već bila u samostanu na školovanju, obaviještena je da od tog braka nema ništa, no da su joj našli drugoga mladoženju, jednog od unuka francuskog kralja. Ni tu nije rekla ni riječi. Potom su joj javili da zaboravi na princa, jer joj je nađen novi mladoženja – sam francuski kralj, Ljudevit XIV. Samo je klimnula glavom. Ukratko, Catarina je od malih nogu ozbiljno shvaćala svoje kraljevske dužnosti i bez protesta nosila breme odgovornosti.

No nije kako je rečeno, već kako je suđeno. Ljudevitu su njegovi u međuvremenu našli poželjniju nevjestu, a Portugalci su, s punim pravom uvrijeđeni, otpočeli tajne provodadžijske pregovore na drugim stranama. Ne zna se kako je do toga došlo, tek jednoga su dana portugalski diplomati izašli pred Charlesa II, suverena Engleske, Škotske i Irske, i pokazali mu udavačin portret. Kada su sliku otkrili da je kralj vidi, taj poznati štovalac ženske ljepote dugo ga je promatrao, bez riječi. Tek je sutradan svoje vladarsko srce otvorio ambasadoru zaduženu za pregovore o braku. S odmjerenošću priličnom monarhu izrazio je zadovoljstvo kraljevninim likom, rekavši da iako se ne može nazvati ljepoticom, ima lijepe, tople oči. Dakle, za kralja je napokon nađena prihvatljiva nevjesta. Lijepa vijest, imajući u vidu da su oba prethodna pokušaja da se Charles II. oženi propala – za prvu od dvije njemačke princeze čiji mu je portret pokazan rekao je da je ružna kao sam vrag, a za drugu da je drusna i rumena kao pregojena seljanka. Nije važno kakva je lika i stasa, diplomatski je zaključio ambasador. Važno je da je iz dobre obitelji i da je vaš brak veliki dobitak za krunu. U prijevodu: Kakva je, takva je, u pitanju je miraz koji se ne može odbiti.

Pregovori o kraljevskom braku nastavljeni su, usprkos upornu spletkarenju španjolskoga veleposlanika pri engleskoj kruni, koji je neumorno ogovarao i rugao se kako portugalskoj kraljevskoj obitelji, tvrdeći da su prosti i neotesani, tako i samoj princezi, za koju je tvrdio da je brkata, debela i zubata. Nakon gotovo godinu dana pripremljen je i tekst ugovora o zarukama. U njemu je naveden miraz: portugalski kralj zetu je uz kćer davao i Tanger, Bombay s okolicom te golemu svotu od dva milijuna dukata. U biti, priča se i vrti oko tog miraza, no ne oko njegova materijalnog dijela, koji se ovdje tek uzgred spominje. Zemaljska se dobra lako potroše – teritoriji i utvrđeni gradovi tada dati u miraz već odavno nisu u engleskim rukama, a dukati su još prije potrošeni. Ovdje se bavimo drugim, manje opipljivim, no dugotrajnijim mirazom, onim koji u Engleskoj još traje. No mirazu ćemo se još vratiti, sada je bolje, kad smo već započeli, ne prekidati tok pripovijesti.

U proljeće 1662. godine iz Lisabona je put Engleske krenula armada od dvadeset lađa: u jednoj je putovala kraljevska nevjesta, u ostalih devetnaest njezina pratnja i djevojačka sprema. Tek kada je ugledao svoju buduću, Charlesu II. postalo je jasno što je ambasador htio reći onim tajanstvenim: Nije važno kakva je lika i stasa. Znao je on da slikari uljepšavaju modele, ali je ovoga puta ipak nasjeo. Nije bila u pitanju laž – iako laskav, portret je nedvojbeno prikazivao lik princeze Catarine. Problem je bio u tome što se na njemu nisu vidjeli brojni nedostaci, uživo tako očiti. Nevjesta je bila malena poput vrtnog patuljka, usto i dobrano punačka. Crnomanjasto joj je lice krasila garava nadusnica, dok su joj zubi bili izbačeni kao u glodavca. Ipak, ona kralju nije bila odbojna, čak mu je djelovala kao dobra duša.

Tako je sklopljen veoma neobičan brak. Kralj i kraljica bili su najbolji prijatelji. Preko dana često su razgovarali, ona ga je mudro savjetovala, šetali su i vozali se čamcem po Temzi, ali noći su provodili odvojeno: ona moleći se, on jureći suknje. Na balove su tek ponekad išli zajedno, ali u većini prilika provodili bi se svatko za sebe, kraljica s dvorskim damama, kralj s milosnicama. Kada bi muž napustio kakvu ljubavnicu, supruga bi se ponadala da će joj konačno pasti u naručje, on bi odmah nalazio drugu, nekada plemkinju, nekada glumicu ili pjevačicu, a ponekad, što ju je najviše boljelo, neku od njezinih dvorskih dama. Badava je učila plesati, uzalud počela nositi perike, po ugledu na kraljeve ljubavnice zalud se pudrala i crtala madeže po licu, nikada nije uspela postati jedna od njih. Uvijek je bila samo supruga za koju je kralja vezivalo sve osim tjelesne ljubavi. Shvativši sigurnost i beznađe svog položaja, pitoma i smirena kraljica spas je tražila u molitvi.

“Da se brak, kao ugovorni odnos, zasniva na ljubavi ili, ne daj Bože, zaljubljenosti ili strasti, on kao institucija ne bi preživio tolika tisućljeća”, riječi su koje se pripisuju Catarini o toj temi.

Brak je tekao kako je tekao: on je radio što je htio, ali rastavu nije spominjao. Iz razumljivih razloga poroda koji bi naslijedio krunu nisu imali iako je kralj bio veoma plodan izvan braka: imao je čitavu četu kopiladi, ukupno petnaestoro.

A onda je naglo obolio. Dok joj je kopnio pred očima, Catarina je plakala. Na samrtničkoj postelji Charles II. zamolio je brata i nasljednika Jamesa da zaštiti njegovu izvanbračnu djecu, bivše ljubavnice i iznad svih udovicu te se ispovjedio, pričestio i umro. Teklo je ljeto Gospodnje 1685.

Od toga dana kraljevska se udovica polako počela spremati za povratak u Lisabon, gdje joj je brat bio kralj. Pripreme za put trajale su zamalo devet godina. Iz Londona su je otpratili kako priliči kraljici – sa svim počastima, pompom i vatrometom. Posebno su slavili engleski katolici, koji su u njoj vidjeli simbol čvrste vjere i mučeništva. Na put je povela svitu od stotinu i dvadeset dvorjana i slugu, dama i družbenica. Napustila je Englesku da se nikada ne vrati.

Catarinin gotovo tridesetogodišnji boravak ostavio je traga u Velikoj Britaniji. Kraljici se pripisuje nekoliko važnih djela. Prvo je bilo političke prirode, doduše bez trajnih posljedica – vjeruje se da je na kraju ipak uspjela obrlatiti kralja i nagovoriti ga da, na odru, tajno prijeđe u katoličanstvo. Ostala djela koja joj se pripisuju mogu se nazvati kulturnom razmjenom. Prvo, Catarina je naučila Engleze da jedu onako kako se jelo u njezinu rodnom domu – s porculanskih, a ne, kao dotad, sa zlatnih (na dvoru, dakako) tanjura, na kojima se hrana prebrzo hladila.

Čaj

Također se vjeruje da je Catarina bila ta koja je na londonski dvor prenijela običaj donesen na portugalskim galijama iz daleke Kine. Naime čaj, najengleskiji od svih napitaka, u Engleskoj se pojavio relativno kasno, tek za njezine vladavine, te mnogi vjeruju da su prvi listići tog napitka u Englesku stigli baš u njezinoj prtljazi. Neki, opet, tvrde da to nije istina i da se čaj i prije njezina dolaska mogao piti u nekoliko birtija u Londonu. Koja god od dvije teorije bila ispravna, kraljica Catarina i njezine dvorske čajanke zaslužne su što se taj običaj među njezinim podanicima tako dobro primio i proširio, da se uspio održati stoljećima – do dana današnjega.

Uz čaj, na Catarininu se dvoru služio još jedan specijalitet iz kraljičina rodnog kraja – marmelada od naranče. Usprkos tome što je s početka zbog skupoće južnoga voća i šećera bila veliki luksuz, ta je poslastica zajedno s čajem veoma brzo ušla u modu. Želatinozni džem s komadićima narančine kore na dvopeku s maslacem već stoljećima prati čaj na svakoj tradicionalnijoj otočnoj trpezi. Kako se pokazala kao dobar izvor vitamina i odlična za prevenciju skorbuta, marmelada je s vremenom postala obvezna namirnica na prekomorskim lađama. Svake se godine tone i tone španjolskih naranči uvoze u britanske luke ne bi li se namirila golema potražnja. Posve neočekivano, taj naizgled nebitan detalj u kraljičinu mirazu postao je britanskom prehrambenom ikonom.

Autor teksta: Dejan Tiago Stanković

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo