Suočeni s aferama s hranom koje su izašle na vidjelo u posljednjih nekoliko tjedana, logično je postaviti pitanje: “Znamo li što jedemo?”. Dok smo svi mi stručnjaci koji smo se godinama pozivali na Pravilnike, Zakon o hrani, uzdajući se u njihovu moć kontrole, činjenice s kojima se suočavamo ovih dana govore nam da još uvijek, nažalost, nemamo u potpunosti hranu pod kontrolom.
Kako bismo bolje unijeli razumijevanja kod ovih afera i bolje informirali javnost, moram reći da na ove afere valja gledati s dvije strane:
1. Meso konjetine
Aferu o mesu konjetine iz Istočne Europe u mesnim proizvodima Središnje i Zapadne Europe, a koji su deklarirani kao 100 posto meso govedine, valja prepoznati kao patvorenje proizvoda, odnosno, kao varanje potrošača. Očito neki proizvođači spretno koriste prisutne “rupe“ u Zakonu, Pravilnicima o deklariranju (označavanju) proizvoda, patvoreći prehrambene proizvode. Stoga se sada u Europi razmišlja o uvođenju potpune kontrole sljedivosti hrane, koja bi uključivala označavanje podrijetla sastojaka u ovakvim proizvodima. S druge strane, ovakva vrsta patvorenja nema nikakvih reperkusija po zdravlje potrošača, pod uvjetom, naravno, da je u ovom slučaju meso konjetine bilo zdravstveno (mikrobiološki) ispravno.
2. Povišen aflatoksin u mlijeku
S druge strane, imamo veliku aferu s mlijekom i prisutnim povišenim vrijednostima aflatoksina u njemu. Ovakva vrsta propusta izaziva već ozbiljna promišljanja nad onime što jedemo, budući da je aflatoksin izuzetno opasan za ljudsko zdravlje.
Iako znanost i struka već desecima godinama već znaju, a po nastanku ove afere je to saznala i opća javnost, kako je aflatoksin kao mikotoksin (otrov koji proizvode gljivice) itekako opasan. Naime, kod čovjeka gomilanje tog toksina u dovoljno kritičnim dozama može izazvati kancerogene učinke na jetru. Afere iz prošlosti s kikirikijem i kukuruzom neslavno su “proslavile“ aflatoksin, budući da su baš te namirnice najčešće znale biti kontamirani njime, pa je pomalo u drugom planu bila redovita kontrola prehrambenih proizvoda (mlijeka i mliječnih proizvoda) koji su indirektno povezani sa stočnom hranom kojom se ishranjuje stoka koja daje mlijeko.
Stoka je doduše, više-manje “otporna“ na taj mikotoksin, no čovjek nikako nije. Mlijeko pak koje prolazi fermentaciju (kiseljenje) ili pak toplinsku obradu pasterizaciju tim postupcima i ne postaje “čisto“ od aflatoksina, budući da ga ti postupci ne uništavaju.
Afere s mlijekom kontamiranim aflatoksinima bile su poznate u Zapadnom svijetu, no nažalost, do sad nisu bile zanimljive hrvatskoj javnosti. Tako je primjerice tijekom rujna 2012. godine na Srednjem zapadu SAD-a zabilježena previsoka količina aflatoksina pri proizvodnji zaprimljenog mlijeka, pa je desetak tisuća litara mlijeka bilo proliveno. Američka savezna država Iowa, koja je glavni američki proizvođač kukuruza, izdala je još u kolovozu 2012. godine zahtjev mliječnoj industriji da uvede dodatne kontrole mlijeka na provjere koncentracije aflatoksina, budući da su zabilježili povišene vrijednosti u kukuruzu koji tamo nerijetko služi kao hrana za krave.
Biljna “mlijeka” – sojino, rižino i bademovo
Upoznati s tim činjenicama, i posve nesigurni o opasnostima koji vrebaju iz nedovoljno kontroliranog mlijeka, valja prizvati u svijest da uz mlijeko postoje i biljni napitci, odnosno da postoji mogućnost uključivanja biljnih “mlijeka“ koji su adekvatna alternativa mlijeku u svakodnevnoj prehrani. Dok je godinama trajala neopravdana hajka na sojine napitke (“sojino mlijeko“) kao nedovoljno poželjne u ljudskoj prehrani, studije i brojna istraživanja su pokazala kako su sojino mlijeko i soja (naravno, ona koja nije genetski modificirana) sigurni za ljudsko zdravlje, a istovremeno hranjivi i punovrijedni u ljudskoj prehrani. Uz to, moramo reći kako u Hrvatskoj do sada nikada nismo svjedočili činjenici da su baš ti biljni napici proglašeni zdravstveno neispravnima. Štoviše, postoje manji rizici za npr. mikrobiološku kontaminaciju, budući da svi biljni napici tijekom proizvodnje prolaze postupak sterilizacije ultra-visokim temperaturama, naravno, uz prethodni zahtjev kontrole kvalitete ulaznih sirovina.
Time u prilog valja reći kako je npr. sojin napitak (“sojino mlijeko“) jednako bogato bjelančevinama kao i samo mlijeko, a obogaćeno kalcijem odličan je izvor tog bitnog minerala za očuvanje zdravlja kostiju. Ne samo to, biljni napici, tj. biljna mlijeka kao velika kategorija donose mnogobrojne dobrobiti za ljudsko zdravlje, karakteristično za prehranu koja se temelji na biljnim proizvodima kontroliranog podrijetla. Istaknimo samo neke: biljni napici (“mlijeka“) poput sojinog, bademovog i rižinog prirodno ne sadrže laktozu koja izaziva neugodne probavne smetnje, prirodno ne sadrže zasićene masti koje povećavaju rizik od krvožilnih bolesti i bolesti srca, već, štoviše, sadrže povoljne nezasićene omega masne kiseline. Rižino mlijeko, primjerice, omogućava da svatko tko je sklon prehrambenim alergijama iz mliječnih proteina, ili proteina soje, ima posve sigurnu, laganu i hipoalergenu prehranu. Bademovo mlijeko, osim visoke probavljivosti, služi i kao dobar izvor vitamina E, važnog antioksidansa.
Uključivanje biljnih napitaka u prehranu ne znači nužno imperativ da moramo postati vegani ili vegetarijanci. Čak štoviše, prije svega, to znači da unosom takvih napitaka možemo obogatiti svoju prehranu i unositi u organizam tvari koje imaju dokazano zaštitni učinak za naše zdravlje te postići one parametre zdravstvenog statusa kojima se upravo vegetarijanci pozitivno ističu pred populacijom koja ne unosi dovoljno biljnih namirnica. Neki od tih učinaka su niži kolesterol i redovitija te uravnotežena probava povezana s unosom namirnica biljnog podrijetla. Neki od glavnih pozitivnih učinaka prehrane koja uključuje biljnu hranu u većoj mjeri je antioksidativno djelovanje, kao zaštitno djelovanje od tumorskih obolijevanja te bolesti krvožilnog sustava i srca te povoljniji status probavnog sustava.
Stoga, i kada se smiri situacija sa zdravstveno neispravnim mlijekom, i dovede pod kontrolu njegova proizvodnja, valja se sjetiti kako je prvi postulat zdrave prehrane njezina raznolikost i uravnoteženost. To znači pravilan i raznolik unos svih vrsta namirnica, a ne njihova jednoznačna konzumacija, ne zapostavljajući one namirnice koje nam itekako mogu pomoći u očuvanju našeg zdravlja.
Autor teksta: Nenad Bratković, magistar nutricionizma
NutriConsult
