Vrlo je prilagodljiva i uspijeva na većini hrvatskih tala, potpuno je zadovoljavaju i klimatski uvjeti svih kontinentalnih vinogorja, nije odveć osjetljiva na bolesti i štetnike, izvrsno podnosi niske zimske temperature, a u kasno proljeće kreće s vegetacijom, čime izbjegava kasne proljetne mrazove. Rodnosti je dobre, redovite i, što je posebno važno naglasiti, daje prilično ujednačenu kakvoću.
“Malo ćeš imati u Hrvatskoj i Slavoniji mjesta, gdje ti ona ne bi uspjela i obradovala te slatkim svojim grožđem, a usrećila te tečnim, slasnim, ljupkim, usto jako mirisnim vincem. Da nam je toga vinca od Grašice, kako nam ga je bućkuriša, otvorit’ bismo mogli svjetsku trgovinu uz vješte, dakako, vinogradare i vinare…”, napisao je zelinski župnik Dragutun Stražimir u knjizi Vinogradarstvo, izdanoj još davne 1870. godine. Od brojnih zapisa o graševini, taj možda najbolje oslikava njezine vrline, kao i razloge dugogodišnje i posvemašnje popularnosti. Graševina je naime, gospodarski najvažnija i najraširenija hrvatska sorta vinove loze, iako je uopće nema u priobalju, nalazimo je isključivo u kontinentalnim vinogorjima. Prema službenim podacima i procjeni autoriteta struke, svaki peti trs u hrvatskim vinogradima je graševina.
Zašto su, dakle, graševinu u našoj zemlji tako prihvatili vinogradari, vinari, ali i potrošači? Što je razlog takvoj popularnosti u Hrvatskoj, ali i susjednim zemljama, iako joj je podrijetlo zapadnoeuropsko, najvjerojatnije francusko? Jedna je, naime, od rijetkih sorti vinove loze koja uspijeva pomiriti dvije najvažnije osobine koje se postavljaju u proizvodnji vina – količinu i kakvoću, a sukladno tome kakvoću i cijenu vina na tržištu. Navedimo nekoliko osnovnih obilježja: vrlo je prilagodljiva i uspijeva na većini hrvatskih tala, potpuno je zadovoljavaju i klimatski uvjeti svih kontinentalnih vinogorja, nije odveć osjetljiva na bolesti i štetnike, izvrsno podnosi niske zimske temperature, a kasno kreće na proljeće s vegetacijom, čime izbjegava kasne proljetne mrazeve. Rodnosti je dobre, redovite i, što je posebno važno naglasiti, daje prilično ujednačenu kakvoću.
Odakle potječe graševina?
Stara je sorta, još neutvrđena podrijetla. Najčešće se u literaturi navodi Francuska kao domovina graševine, ali tamo danas gotovo da je i nema. Neki će je smatrati talijanskom sortom, ponajprije zbog imena kojim se naziva u većini zemalja: riesling italico, Italien Riesling, rizling talijanski, no u Italiji se zapravo uzgaja tek u novije vrijeme, i to samo u sjevernom dijelu. Vjerojatno se pridjev talijanski vuče od netočna prijevoda imena Welschriesling, kako se u Njemačkoj naziva ova sorta, odnosno riječi Wälsch, tj. Welsch, kako su Nijemci nazivali romanizirane Kelte i ostale romanizirane narode, pa tako i Talijane. Jednako tako, u slovenskom jeziku riječ laški ukazuje na talijansko podrijetlo, pa je ova sorta kod naših susjeda poznata pod nazivom laški rizling. U Hrvatskoj se rijetko koristi još sinonim grašica, u Mađarskoj olaszrizling te češkoj i Slovačkoj rizling vlašsky.
No, po svemu sudeći, tu su sortu još Rimljani poznavali u Francuskoj, a poslije se proširila u Njemačku, Švicarsku i Austriju. U naše je krajeve stigla oko 1860., najprije u sjeverozapadni dio, a zatim se brzo širi prema istoku.
Danas je graševina najviše raširena u srednjoj i istočnoj Europi. Razlog tomu klimatske je naravi, gdje zbog kasnijeg dozrijevanja ne može u većini godina u hladnim područjima postići primjerenu kakvoću. Vina su joj tada tanka, neskladna, izražene kiselosti, pa joj je i reputacija u takvim područjima poprilično niska. Nasuprot tomu, u krajevima gdje vegetacija može potrajati i dulje, graševina se svrstava u kvalitetne sorte. Posebno se ističe na južnim i jugozapadnim obroncima planina i uzvisina slavonskih vinogorja, na položajima 200 – 300 metara nadmorske visine, na lakšim i kalijem bogatim tlima, gdje graševina prelazi i u višu kvalitetnu kategoriju – vrhunsku. Tu je već kadra pokazati sve bogatstvo svojega potencijala, pa je primjerice kutjevačka graševina, uz pošip s Korčule i iločki traminac, među prvim bijelim hrvatskim vinima zaštićenim u vrhunskoj kategoriji. Inače, na takvim položajima izvrsno se drži na trsu i do kasno u jesen, nerijetko i do duboko u zimu, pa su brojni predikati – ledene i izborne berbe, osvajači mnogih medalja na domaćim i međunarodnim natjecanjima napravljene upravo od Graševine.
Po izgledu i glavnim obilježjima to je tipična sorta zapadnoeuropske grupe (kamo još primjerice spadaju chardonnay, pinot, sauvignon, traminac, silvanac…), umjerene bujnosti, maloga, tipično vinskog grozda i bobice. Upravo je izgled bobice, koja pred početak dozrijevanja podsjeća na zrno graška, zaslužan za to njezino jedinstveno ime. Nije odveć zahtjevna u vinogradu, rađa dobro i redovito, ali, kao što je već rečeno, izvrstan je regulator količine i kakvoće u proizvodnji. Vina su joj zelenkastožuta, iz redovite berbe najčešće suha, umjerena alkohola i ugodne kiselosti. S boljih su položaja i puna, nenametljive, ali prepoznatljive cvjetno–voćne sortne arome. Mnogi će osjetiti note svježega voća – jabuke i kruške, a od cvjetnih ljubicu, jasmin i lipu. Za okus je uobičajena i blaga gorčina na završetku, što je sortna i cijenjena karakteristika. Kod predikatnih vina senzorna su svojstva vrlo bogata, sortne karakteristike izvanredno se sljubljuju s aromama plemenite plijesni, što vinima daje poseban karakter.
Sve te značajke sadržane su u identifikacijskom kartonu sorte te objašnjavaju značenje graševine za našeg proizvođača i potrošača. Zadovoljava sve, pa i one najzahtjevnije, možemo joj vina pronaći u svim kvalitativnim i cjenovnim kategorijama. Unatoč uvođenju drugih stranih kvalitetnih sorti te svim pomodnim trendovima chardonnaya, sauvignona i ostalih svjetski megapopularnih vina, stara dobra graševina i dalje čvrsto drži primat na sortnoj listi Hrvatske. Preporučena je i dopuštena sorta prema Pravilniku o vinu za sva naša kontinentalna vinogorja, a po svoj prilici to će još dugo tako i ostati.
Ne samo da vina graševine ne gube svoje kupce, nego će zasigurno uvođenje novih tehnologija u naše podrume te novi pristup u uzgoju grožđa i vinifikaciji osigurati veći krug poklonika sorte. Osim toga, pred vinogradarsku struku i znanost postavljaju se brojni projekti, kojima je svrha unaprijediti i osuvremeniti proizvodnju našega temeljnog i najtraženijeg vina. Jedan od njih je i klonska selekcija, započeta prije četiri godine u kutjevačkom vinogorju, a kojoj je svrha pronaći, izdvojiti i dalje razmnožavati samo najbolje graševine, genotipove koji su se pokazali i dokazali upravo na obroncima Krndije, Dilja, Papuka, Fruške gore i ostalih hrvatskih vinogradarskih područja.
Graševina nam svoje odlike nesebično godinama pokazuje i daruje, u našim je vinogorjima pronašla izvrsne uvjete za očitovanje visokog potencijala, a to nam priznaju i mnogi strani gosti, enolozi i ostali vinski znalci. Nerijetko ne mogu povjerovati da je vino što im ga nudimo zaista napravljeno od iste sorte koju oni poznaju pod drugim imenom, ali u njihovoj zemlji ne daje ni izbliza takve karakteristike. To daje za pravo i mnogima kada nas nazivaju zemljom graševine, premda ona nije naša autohtona sorta.
Autor teksta: Edi Maletić
