Kad pojavu anksioznosti treba shvatiti kao znak poremećaja ili bolesti?
Kad se javlja bez primjerenog ili ikakvog jasnog razloga i kad smeta i remeti nešto što je za dotičnu osobu inače normalno.
Slično kao
što je bol subjektivan doživljaj, tako i tjeskoba može biti fenomen
kojeg će netko doživjeti i podnositi lakše ili teže. Bez obzira da li radi snažnijeg javljanja ili smanjene tolerancije tjeskoba tad postaje simptom, a
pojavu simptoma dakle pokušavamo shvatiti kroz postojanje nekog poremećaja.
Što je traumatsko iskustvo?
Do sada je opisana
tjeskoba kao reakcija koja nam pomaže da se izvučemo iz opasnih situacija. A što se dešava kad
nam ništa ne može pomoći? U tim situacijama postajemo svjedoci vlastite ili
tuđe nesretne sudbine stradavanja ili vrlo jasne prijetnje zdravlju i životu;
alarm u nama bespomoćno potiče na akciju koja nam ne pomaže – preplavljeni smo
strahom.
To je traumatska situacija i definirana je postojanjem prijetnje koja ugrožava zdravlje i
život i usmjerena je na nas ili osobu blizu nas, i istodobnim postojanjem snažne emocionalne reakcije.
Preživljavanje takve
situacije donosi određen rizik
pobolijevanja poremećajima koji se zovu reaktivni.
To su krizna reakcija, PTSP, poremećaj prilagodbe, žalovanje, depresivna reakcija ali su mogući i mnogi drugi poremećaji koji se pokrenu uslijed traumatskog
događaja. Činjenica da smo u životu doživjeli situaciju koja je traumatska ne
znači u stvari da imamo i neki poremećaj; no i ako nema poremećaja će većina
ljudi s takvim iskustvom primijetiti da je ono utjecalo na njih, da ih je
promijenilo. Poremećaj koji se
javlja po psihotraumatizaciji se može shvatiti kao neuspješni pokušaj promjene (prilagodbe) na stečeno iskustvo, a isto
tako i psihoterapijsko liječenje posljedica traume predstavlja pomoć pojedincu
da svoje iskustvo što bolje integrira
u sebe.
Neki oblici
patoloških vrsta
tjeskobe…
Kad je
tjeskoba stalno povišena u značajnoj mjeri i izaziva poremećaj funkcioniranja
možemo je dalje po kvaliteti
razvrstati na neurotsku i na psihotičnu tjeskobu.
Neurotska je slabijeg intenziteta, finija i dolazi u napadima ili je stalno
prisutna. Možemo je usporediti s pretjeranom brigom i bitno ne mijenja osobu u
sposobnosti doživljavanja stvarnosti
u i oko nje. Za razliku od
psihotične tjeskobe koja se može prispodobiti s dubokim strahom iz noćne more i potpuno nas obuzima i mijenja naš
doživljaj svijeta tako
da okolinu više ne
vidimo kao drugi. Intenzitetom i kvalitetom psihotična tjeskoba
dosiže doista (i za okolinu pacijenta shvatljivo) strašne razmjere. Za razliku
od psihotične, neurotična tjeskoba može biti za okolinu i neuočljiva.
Derealizacija i depersonalizacija mogu biti također, dosta ekstremni proizvodi
anksioznosti. Derealizacija je osjećaj prema okolini koju u tim trenucima
doživljavamo drukčijom… Ne znamo to objasniti ali sve se čini kao pravo a nije.
Depersonalizacija je slično samo u okviru doživljaja samog sebe.
Oba fenomena se često
zbivaju zajedno, mogu se desiti u okviru nekog poremećaja ali i bez, kao
proizvod snažnog umora, utjecaja više faktora, kod uzimanja neke supstance, u traumatskoj situaciji.. Nešto je
vjerojatnija u adolescenciji…
Osim u
poremećajima koji će biti opisani u slijedećem dijelu ovih tekstova, tjeskoba
se javlja i u mnogim drugim poremećajima koje je teško i nabrojati, kao što su
razne depresije, opsesivno-kompulzivni poremećaj, ovisnosti, PTSP ili na
primjer u reakciji žalovanja. Iako može predstavljati pacijentu glavnu smetnju,
kod tih poremećaja anksioznost ima u odnosu na druge smetnje sekundarnu
važnost, i u tome kako shvaćamo uzročnost tih poremećaja i u tome kako
pristupamo liječenju.
Na kraju treba reći i da se tjeskoba koji puta javlja
paradoksalno i manjim intenzitetom nego što bi bilo za očekivati. Tako je na
primjer kod nekih organskih poremećaja, poremećaja ličnosti, kod disocijativnih (konverzivnih) poremećaja, kod ovisnosti…
