Sve je više roditelja koji mi se javljaju radi savjeta i pomoći već nekoliko dana nakon što su u svog djeteta primijetili neuobičajeno netečan govor.
Željela bih vjerovati da je to
zato što smo mi, logopedi, i Hrvatska udruga za pomoć osobama koje mucaju
“Hinko Freund” tijekom proteklih godina nešto napravili po pitanju
prepoznavanja mucanja i osvještavanja ljudi da se za pomoć treba javiti što
prije.
Zašto je važno što prije
se javiti logopedu kada se u djeteta primijeti mucanje?
To je važno stoga što sve
upućuje da se u najmlađoj dobi može najviše pomoći, ali i stoga što sva mucanja
nisu ista. Što više susrećem djecu koja mucaju i razgovaram s njihovim
roditeljima, sve mi je jasnije kako se neki opći savjeti mogu izvitoperiti i
kako je uvijek dobro, prije nego roditeljima damo savjet kako postupiti, pomno
ispitati roditelja o njihovom djetetu, načinu komuniciranja unutar obitelji i
načinu govora njihovog djeteta ili, još bolje, vidjeti i čuti dijete.
Klasičan je primjer
savjet o ignoriranju mucanja i strpljivom slušanju djeteta kada govori. To je
vrlo dobar savjet o općem komuniciranju i koristan je kada dijete u govoru
povremeno ponavlja riječi ili dijelove riječi, kada su takve epizode kratke i
prolazne i kada ih ne prati očiti napor u govoru. Tada nema smisla od djeteta
koje tek uči govoriti tražiti savršenstvo i ne slušati što nam ono hoće reći,
nego ga neprestano ispravljati.
Isti taj savjet, međutim,
neće biti dobar u slučaju djeteta koje je odmah ili kasnije u nekoj fazi
mucanja počelo blokirati u govoru. Da bude jasnije, blokiranje znači da dijete
može po nekoliko sekundi ili nekoliko desetaka sekundi ne biti u stanju izreći
neku riječ, uz to se može naočigled mučiti da u tome uspije i pritom zatvarati
oči, mrštiti se, ponekad udarati rukom ili nogom o stol, pod ili svoje koljeno,
kako bi konačno s mukom “izbacilo” tu riječ. Postoje i blaže i teže varijacije
ovog opisa, ali svakome tko pokuša zamisliti takvu situaciju bit će jasno da uporno
promatranje djeteta i strpljivo čekanje da blokada prođe nije ni prirodno ni
korisno. Zamislite što se u tim
trenucima vrti u glavi djeteta i kako se osjeća kada konačno izrekne tu riječ,
otvori oči i ugleda zgranuto i zabrinuto lice koje ga sažalno gleda.
U situacijama kada dijete
učestalo blokira, bolje ga je prekinuti, primjerenim riječima prokomentirati
ovu teškoću na koju dijete nailazi u govoru, naći možda usporedbu s vlastitim
teškoćama u nečemu i ponuditi mu pomoć. Na taj način dijete ne ostavljamo samo
sa svojom nelagodom, ne ostavljamo ga da misli kako griješi, da čini nešto
loše, nego mu ukazujemo da primjećujemo da mu je to bilo teško, da nikome ne
ide sve lako i da uvijek može računati na našu pomoć. Povrh svega, poticanjem
razgovora o ovim teškoćama pokazujemo mu kako mucanje nije nešto o čemu se
šuti, što treba prikrivati ili čega se treba sramiti, a to je najvažnije –
poticati u djeteta osjećaj prihvaćenosti i dobar osjećaj prema govoru.
