Da se šećerna bolest može itekako dobro kontrolirati i da se s njom može živjeti i nositi te obavljati svakodnevne radne zadatke, zna iz vlastitog iskustva i prof. Milan Perić (69), umirovljenik koji je to ipak samo formalno.
Danas radi na Sveučilištu Libertas u Dubrovniku, u kojem i živi, a u životu je obnašao niz rukovodećih dužnosti u turističkom sektoru. Kronične bolesti poput hipertenzije, dijabetesa i dislipidemije ne stvaraju mu prepreku, dijelom i zato što se pridržava svih uputa liječnika. Prije otprilike 17 godina na sistematskom pregledu utvrđen mu je dijabetes tipa 2, što je bila prilično šokantna spoznaja jer tada nije bio upućen kao danas o kakvoj se bolesti radi.
“U razgovoru sa starijim članovima obitelji ispostavilo se da imam genetsku predispoziciju za tu bolest. Nakon što mi je dijagnosticirana, napravio sam niz dodatnih pregleda kojima je dijagnoza zapravo potvrđena te mi je liječnik preporučio određenu terapiju koje sam se tijekom svih ovih godina, sve do danas, nastojao pridržavati”, pojašnjava.
Nije uvijek lako odoljeti
Ističe kako se uz pridržavanje liječničkih uputa lako može živjeti sa šećernom bolešću i ona ne mora utjecati na kvalitetu života.
“Prvenstveno mislim na redovito uzimanje propisane terapije, pridržavanje preporuka o prehrani i tjelesnoj aktivnosti. Naravno, važno je provoditi redovite kontrole prema uputama liječnika. Ipak se radi o bolesti koja ne boli, ali je tihi ubojica. Nije uvijek lako odoljeti ponudi jela i pića, pogotovo ako se radi o dobrom društvu, ali u podsvijesti uvijek negdje stoji da se istovremeno radi o riziku koji može ostaviti posljedice. U tom slučaju potrudim se odraditi malo više tjelesne aktivnosti, ali da ne bude nesporazuma, to nije zamjena za pridržavanje pravila u kontroli prihvatljivog stanja bolesti. Naglašavam – prioritet je pripaziti i odbiti svaki dodatni “užitak” u vidu jela i pića.”
Debljate se? Možda se radi o inzulinskoj rezistenciji, a liječnik objašnjava kako je prepoznati
Prof. Perić smatra da je pridržavanje terapije i savjeta liječnika nužno za sve koji se nađu u istoj situaciji, tu nema kompromisa. Poznati su mu i slučajevi kada se ljudi ne pridržavaju uputa liječnika u smislu uravnotežene prehrane, ali istovremeno kažu da uzimaju terapiju i očekuju da onda bude dovoljna i da dovede stvari na svoje mjesto.
“Nažalost, to ne funkcionira tako i preporučujem svima da dobro promisle i prilagode svoje ponašanje. Svatko se nosi s bolešću na svoj način, netko bolje, netko lošije, ali u konačnici svakom je u interesu očuvati svoje zdravlje i ne dopustiti da dođe do komplikacija bolesti. Razumijem da uzimanje bilo kakve terapije i pridržavanje svih uputa stvara određenu napetost i obvezu kako tijekom izvršavanja određenog posla tako i u slobodno vrijeme. Samu bolest prihvatio sam kao realnost i činjenično stanje, ali nakon početnog šoka i saznanja o postojanju šećerne bolesti uzimanje terapije i redovite kontrole postali su mi dio rutine i s tim sam se pomirio.”
Zanimljivo je da je sin prof. Perića specijalist interne medicine, a uže su mu područje interesa upravo bolesti štitnjače, što je sigurno velika pomoć…
“U vrijeme kad mi je dijabetes dijagnosticiran moj sin već je bio student medicine, a sretnim spletom okolnosti opredijelio se za internu medicinu, a kasnije je dvojio između kardiologije te endokrinologije i dijabetologije. Moje mišljenje tada i danas je jednako, imat će pune ruke posla što god da je odabrao kao subspecijalizaciju.”
Stres i genetika glavni okidači
Stres, kako pozitivan tako i negativan, očito vodi u bolesti od kojih većina radno sposobnih ljudi prije ili poslije oboli, ali i genetika igra veliku ulogu.
“Kao što sam naveo, najvjerojatnije se radi o genetskoj predispoziciji za tu bolest. Poslovi koje sam radio su, naravno, stresni jer u turizmu je svaki gost neka nova, nepredvidiva situacija kojoj se treba prilagođavati. Slobodno mogu reći da sam tijekom cijele karijere radio poslove s ljubavlju i predanošću, ali sigurno se dio dijagnoze može pripisati i svjesnom i podsvjesnom stresu. U nekim trenucima moje profesionalne karijere nedostajalo je i tjelesne aktivnosti, a i poslovni ručkovi i večere koji su bili sastavni dio mog posla zasigurno su utjecali na pojavu šećerne bolesti”, pojašnjava prof. Perić.
Liječnik upozorio što često radimo krivo i tako štetimo zdravlju, ali i kako mijenjati stvari
U želji da studentima prenese znanje i stečeno iskustvo, svaki dan na poslu za našeg sugovornika može predstavljati određeni izazov u profesionalnom smislu. Mladi su ljudi znatiželjni i ponekad, kaže, spremni zbog svojih stavova na konflikt (u pozitivnom smislu), a rad u visokoškolskoj ustanovi iziskuje i mentalni i fizički napor.
“Zdravstveni problemi s kojima se godinama nosim, koliko primjećujem, ne utječu na moje ispunjavanje svakodnevnih obveza, ali nastojim pronaći dobru ravnotežu između radnih obveza i dnevnog, odnosno tjednog odmora.”
U njegovu slučaju svakako je bilo puno prostora za poboljšanje prehrane, a posebno tjelesne aktivnosti.
“Svakako su na mene utjecali i liječnički savjeti o mogućim realnim rizicima ako se bolest ne kontrolira na primjeren način. Uvijek se može bolje i kvalitetnije, postoje situacije i iskušenja kada nisam dosljedan u provođenju preporuka, osobito tijekom blagdana, ali ubrzo mi “proradi savjest” i do sada, po svim nalazima, nije bilo naznaka značajnijeg pogoršanja kontrole bolesti.”
Za kraj ističe kako dijabetes ne treba doživljavati kao bauk, ali ga ne treba ni podcjenjivati.
“Svima koji boluju ili su pod rizikom pojave šećerne bolesti nastojim podijeliti vlastita iskustva, a nakon 17 godina borbe sa šećernom bolesti smatram da će nekome i moje iskustvo biti od pomoći. Najvažnija je raznovrsna prehrana, redovita tjelesna aktivnost i koliko je moguće minimizirati stres i sve ostalo što može dodatno pogoršati zdravstveno stanje. Kako je svaka osoba priča za sebe, nužno je slijediti terapiju svog dijabetologa i ne zanemariti provođenje redovitih kontrola. Iz vlastitog iskustva ponavljam da to nije uvijek lako, ali je imperativ za kvalitetan suživot sa šećernom bolesti.”, zaključuje prof. Perić.
