Ništa vam nije strano i hrabra ste osoba, ali kad pomislite na ubod iglom, odmah vam se zavrti u glavi i zamrači pred očima?
Upotreba igle u najrazličitije svrhe svakodnevna je rutina praktički svih grana medicine. Najrazličitiji dijagnostički i terapijski postupci su neprovedivi bez osiguravanja venskog puta u najčešćem slučaju, a katkad je radi dobivanja adekvatnog uzorka potrebno iglu uvesti u arteriju ili u neki solidni organ s ciljem dobivanja potrebne količine tkiva. Većina takvih postupaka dovode do tek manje nelagode ili bolnosti, no većina tih postupaka podložni su većim ili manjim komplikacijama, što može pojačati bol.
Nije iznenađujuća činjenica da mnogi pacijenti imaju nelagodu ili manji strah kod bilo kakve primjene igle. Kod većine njih on je uvjetovan nepoznavanjem detalja same procedure dijagnostičke obrade, a sigurno može biti uvjetovan i neizvjesnošću samog ishoda tih pretraga.
PATOLOŠKI STRAH OD IGLE ILI TRIPANOFOBIJA
Nerijetko pacijenti imaju patološki strah od medicinskih procedura u kojima se koriste igle, a takav poremećaj naziva se tripanofobija. Osobe koje imaju takav poremećaj odbijaju provođenje medicinske procedure koja uključuje primjenu igle, unatoč činjenici da su svjesni da je ona nužna za dijagnozu bolesti.
Od tegoba javljaju se gubljenje daha, prekomjerno znojenje, mučnina, suha usta, drhtavica, lupanje srca, povišen krvni tlak, nemogućnost suvislog rasuđivanja, strah od smrti, anksiozni napadaji.
Ono što je dodatni problem kod takvih osoba, one nisu sklone ići liječniku ili stomatologu, jer znaju da ih očekuje primjena injekcije, što dodatno potencira strah od svih medicinskih postupaka.
KAKO POBIJEDITI STRAH OD IGLE?
Kod uobičajenog straha neobično je važna komunikacija liječnika i pacijenta. Bez obzira na potencijalnu težinu bolesti koja se tek treba dijagnosticirati, a ovisno o tome, dalje i liječiti, uloga liječnika nije samo u suhoparnom iznošenju činjenica oko same bolesti i pridruženih dijagnostičkih i terapijskih postupaka, već kroz individualizirani pristup pripremati pacijenta korak po korak uz primjerenu količinu empatije. Takav pažljivi pristup posebno je važan kod onkoloških bolesnika, čije je liječenje u pravilu dugotrajno, podložno dugotrajnim kontrolama, često uz primjenu invazivnijih dijagnostičko-terapijskih postupaka.
Kod sumnje na tripanofobiju, najvažnije je takav poremećaj pravovremeno detektirati, što često i nije teško s obzirom na to da su takve osobe puno manje suradljive u liječenju. Različite su mogućnosti terapijskog djelovanja. Prvi korak je psihoterapija sa svrhom postupne desenzibilizacije od iskrivljenih uvjerenja, čime se bavi kognitivno-bihevioristička terapija. Kroz postupak desenzibilizacije pacijenti se uče postupnom toleriranju igle. Kod nedovoljne učinkovitosti psihoterapije, nužna je primjena lijekova, najčešće antidepresiva i anksiolitika.
Foto: Shutterstock
