Uzimanje terapije u pogrešnim dozama velik je problem psihijatrijske struke i razlog zbog kojeg se olako i pogrešno zaključuje da neki lijek ne djeluju, što rezultira posezanjem za još jačim (i opasnijim!) rješenjima. No tome bi se uskoro moglo stati na kraj…
Zašto pacijenti s depresijom različito reagiraju na jedan od najčešćih propisanih antidepresiva – ecetilopram – bila je tema znanstvenih istraživanja dr. Marina Jukića s Farmaceutskog fakulteta u Beogradu.
Nasmijana depresija – kada osoba nije svjesna da je depresivna, a ostavlja dojam kao da je sretna
Tridesettrogodišnji dr. Jukić dokazao je da genetski zapis osobe bitno utječe na uspjeh liječenja tim antidepresivom, a na temenju njegova otkrića liječnici će za svakog bolesnika moći odrediti najadekvatniju dozu lijeka. Pojednostavljeno rečeno, zahvaljujući njegovom otkriću mnogi pacijenti koji se liječe zbog psiholoških poremećaja više neće uzimati terapiju u pogrešnim dozama, što se danas često događa, što dovodi do pogrešnog zaključka da lijek ne djeluje pa se ili mijenja terapija ili se nepotrebno povećava doza lijeka što može dovesti do toksikacije.
Glavni problemi u liječenju
Za svoje je otkriće dr. Marin Jukić na nedavnoj dodjeli nagrada International Medis Awards, medicinskom Oscaru, odnio pobjedu u kategoriji “Farmacija”. Konkurentica mu je bila Riječanka Mirjana Stanić Benić, dr. med. iz Kliničkog bolničkog centra Rijeka koja je postavila jasne i međunarodno priznate okvire za racionalno propisivanje i upotrebu antibiotika koji su važni u borbi protiv bakterija otpornih na liječenje.
S dr. Marinom Jukićem razgovarali smo o njegovu velikom otkriću, primjeni u praksi, ali i glavnim problemima u liječenju depresije i drugih psiholoških poremećaja, a to je vrlo sužen izbor terapijskih rješenja. Zbog toga je još važnije “pogoditi” pravu dozu lijeka, što će njegovim otkrićem biti uvelike olakšano.
Još od ranih studentskih dana zanimala me je biologija emocija, odnosno zašto čovjek s kojim je fiziološki sve u redu i koji ima normalne biokemijske parometre, nije zdrav. To je veliko pitanje, osobito zato što je stres sve izraženije, broj informacija kojima smo okruženi sve veći i veći, pa te bolesti zaista dobivaju na jakosti. Oko 4% opće populacije je depresivno. Drugim riječima, od 30 ljudi, dvoje je u tome, a bojim se da su podaci još i alarmantniji. Za neke druge bolesti stalno se pronalaze nova terapijska rješenja. Ti novi lijekovi možda jesu skupi, ali sve ih je više iz dana u dan. No, u psihijatriji imamo tek 15-ak lijekova koji su otkriveni ili slučajnim kliničkim istraživanjima ili kasnije inženjeringom iz postojećih lijekova. Stoga je važno da i to malo lijekova koje imamo koristimo na najbolji mogući način, kaže dr. Jukić koji je svoje otkriće započeo tezom kako je metabolizam lijeka ono što nam može odgovoriti na dosta pitanja.
Naime, neke osobe jednostavno u svojoj jetri nemaju enzime koji su potrebni za metaboliziranje lijeka, u konkretnom slučaju ecetiloprama, pa će im takav lijek štetiti, odnosno bit će predozirani njime i u preporučenim dozama.
Boluje li vaš partner od anksioznosti, ovih 10 stvari morate znati
“Ecetilopram se obično uzima ujutro 10 mg ili jedna tableta. Osobi koja nema enzim potreban za metabolizam tog lijeka, normalna doza značit će trostruko veću izloženost. U praksi se često događa da, misleći da uobičajena doza ne djeluje, liječnik poveća dozu na 20 mg, što je terapijski dopušteno, ali tada možemo govoriti o intoksikaciji lijekom kod takvih osoba. Psihijatri, ako već nemaju alat kojim će prepoznati taj problem, zahvaljujući našem istraživanju sada barem imaju informaciju da postoji rizik te da uspjeh liječenja antidepresivima i njihova količina ovisi o genetskom zapisu osobe. U Srbiji sada pokušavamo postaviti paralelu između Farmaceutskog fakulteta, laboratorija i kliničke prakse na način da ćemo dobivati uzorke pacijenata (serum) i vidjeti koliko su pacijenti doista izloženi lijeku s obzirom na njihove individualne karakteristike, pa prema tome povećavati ili smanjivati dozu lijeka”, pojašnjava dr. Jukić, napominjući kako je budući cilj da ovakva personalizirana terapija dobije podršku što se tiče pravnih akata. Postoji nekoliko konzorcija u svijetu koji se bave personaliziranom terapijom u psihijatriji i ovaj je rad njima svojevrsno “gorivo”, poticaj da sami pristupe regulatorima.
Još negdje 80-ih, dogma je bila da se ovi lijekovi, inhibitori preuzimanja seratonina, daju u univerzalnim dozama. Mnogi su pacijenti propatili zbog te poluinformacije, smatra dr. Jukić, naglašavajući kako je krivo doziranje lijeka uvijek opasno, bez obzira na to je li riječ o većoj ili manjoj dozi.
Predozirani pacijent, čak i ako odgovara na terapiju, on je napušta i odlučuje se za drugi lijek, jer se ne može boriti s neželjenim efektima krivog doziranja, poput povraćanja, jake diareje, nesanice, zujenja u usima, seksualne disfunkcije… No i ako je doza lijeka mala, neće doći do poboljšanja, pa se prelazi na neki jači lijek koji opet sa sobom nosi više nuspojava, a možda je pacijentu mogao pomoći i prvi, blaži lijek samo da se odredila točna doza. Drugim riječima, doza lijeka podjednako je važna kao i izbor lijek” kaže dr. Jukić, napominjući kako ostaje mali broj opcija ako se promaši terapija.
Od “mršavih” 15-ak lijekova koji se koriste u psihijatriji, kod pet, smatra dr. Jukić, postoji neka mogućnost za mjerljiv napredak, a to je – generalni problem psihijatrijske struke. Analiza seruma uz pomoć koje se određuje prava doza lijeka nije skupa, ali je, nažalost, velik “zalogaj”, tj. preskupa za bolnice koje trebaju izdvojiti iz svojih sredstava.
Unutarnji razgovor je itekako koristan, ali pazite kako se obraćate sami sebi
Anksiolitici nisu bomboni
Gotovo 100 tisuća ljudi u Hrvatskoj svakog dana posegne za nekim od lijekova za smirenje, a oko 80% naših građana barem je jednom u životu posegnulo za ovim lijekom. Podaci kažu i to da je u posljednjih 10-ak godina gotovo udvostručen broj ljudi koji uzimaju anksiolitike kako bi se osjećali bolje, odagnali tjeskobu ili se opustili od problema.
Većina ljudi anksiolitike smatra bezazlenima i reći će kako im pomažu da racionalnije i smirenije procijene situaciju, no stručnjaci upozoravaju kako o njima možemo postati ovisni, a svaka je ovisnost opasna. Mišićna slabost, mentalna zbrkanost, teškoće s pamćenjem, glavobolja i želučane smetnje, samo su neki od znakova da je osoba pretjerala. Lakše je uzeti tabletu nego mijenjati život, kažu stručnjaci. I, doista, anksiolitici brzo opuštaju i smanjuju napetost, no ne uklanjaju uzroke problema, pa se osobe vrlo brzo opet počnu osjećati loše. Ali, ma koliko struka upozoravala na racionalno korištenje ovih lijekova, pacijenti nerijetko biraju najbrža rješenja.
Osobe koje pate od psiholoških poremećaja i dalje su stigmatizirane zbog čega nerijetko u privatnosti svoje sobe traže rješenja svojih problema. Uzimanje lijekova na svoju ruku velik je problem, a anksiolitici (a da o antidepresivima ne govorimo) nisu bomboni, nego lijekovi koji imaju ozbiljne i neželjene nuspojave. Teza “više je bolje”, koju primjećujemo i, primjerice, u dopingu sa steroidima, prisutna je i u psihijatriji: uzmem li više ovog lijeka, bit će mi bolje.
Psihijatrijski bolesnici najranjivija su skupina pacijenata, pa kad se još predoziraju lijekom, unatoč tome što im je bolest možda bila u inicijalnoj fazi, trebaju bolničko liječenje, a sustav onda dobije vrlo komplicirane pacijente s vrlo kompleksnim poremećajima.
Psihijatrija je jako komplicirana, ne postoji niti jedan jasan parametar gdje možete izmjeriti koliko je netko anksiozan, pa sama medikacija nije dovoljna i nije dugotrajno rješenje. Lijekovi će možda trenutačno pomoći – njihovo uzimanje mora biti pod nadzorom i kraće vrijeme – no dugoročno rješavanje problema nemoguće je bez pomoći stručnjaka.
Često se svađate, pijete puno alkohola i opsjednuti ste seksom? Možda se radi o depresiji…
D. Petrov/magazin Ordinacija.hr
Foto: Shutterstock
