Puknuće meniskusa česta je ozljeda koljena koja ne mora uvijek zahtijevati operaciju. Doznajte kako nastaje, koji su simptomi, kako se dijagnosticira i koje su mogućnosti liječenja.
Puknuće meniskusa jedna je od češćih ozljeda koljena, osobito među sportašima. Iako osoba neposredno nakon ozljede često još uvijek može hodati i oslanjati se na ozlijeđenu nogu, tijekom sljedećih dan ili dva mogu se razviti bol, oteklina i ukočenost.
Meniskus je hrskavica u obliku slova C koja se nalazi između bedrene i potkoljenične kosti. Svako koljeno ima dva meniskusa – medijalni s unutarnje i lateralni s vanjske strane koljena. Oni djeluju kao amortizeri te pridonose stabilnosti i zaštiti koljenskog zgloba.
Koji su simptomi puknuća meniskusa?
Bol se najčešće javlja u prednjem dijelu koljena. Kod puknuća medijalnog meniskusa bol se osjeća s unutarnje strane, dok se kod puknuća lateralnog meniskusa javlja s vanjske strane.
Osim boli, mogu se pojaviti:
- oteklina i ukočenost koljena
- osjećaj preskakanja ili škljocanja pri hodanju
- nemogućnost potpunog savijanja ili ispružanja koljena
- osjećaj da koljeno „popušta“ ili je nestabilno.
Zašto dolazi do puknuća meniskusa?
Najčešće nastaje zbog akutne ozljede, primjerice pri naglom uvrtanju koljena tijekom sportske aktivnosti. Veći rizik imaju osobe koje se bave nogometom, američkim nogometom, košarkom, bejzbolom, skijanjem i hrvanjem.
Puknuće meniskusa može nastati i zbog degenerativnih promjena povezanih sa starenjem i osteoartritisom koljena. S godinama meniskusi postaju slabiji i krhkiji, pa čak i svakodnevni pokret, poput nepravilnog ustajanja sa stolca, može dovesti do oštećenja.
Kako se dijagnosticira puknuće meniskusa?
Dijagnoza se temelji na razgovoru s pacijentom, fizikalnom pregledu i slikovnim pretragama. Liječnik će pitati gdje se nalazi bol, kada se pojavila, kako se razvila oteklina, postoje li problemi sa savijanjem i ispružanjem koljena te je li prethodila ozljeda.
Tijekom pregleda procjenjuju se oteklina, osjetljivost, opseg pokreta, stabilnost i snaga mišića noge. Jedan od testova koji se koristi za procjenu oštećenja meniskusa jest McMurrayjev test.
Rendgensko snimanje može pomoći u otkrivanju prijeloma ili drugih uzroka boli, poput osteoartritisa, dok se magnetska rezonancija (MR) smatra zlatnim standardom za dijagnosticiranje i procjenu puknuća meniskusa.
Puknuće meniskusa može se zamijeniti s drugim ozljedama
Slične simptome mogu uzrokovati ozljede prednjeg križnog ligamenta (ACL) te medijalnog ili lateralnog kolateralnog ligamenta. Kod puknuća ACL-a često se može čuti ili osjetiti „pucanje“, a koljeno obično odmah otekne. Kod izoliranog puknuća medijalnog meniskusa oteklina se najčešće razvija postupno tijekom jednog do dva dana.
Ozljede kolateralnih ligamenata obično nastaju zbog izravnog udarca u koljeno. Kod njih se bol osjeća izravno iznad zahvaćenog ligamenta, dok se kod puknuća meniskusa javlja duž zglobne pukotine koljena te se često pojačava pri potpunom savijanju ili ispružanju. MR može pomoći u razlikovanju ovih ozljeda i pokazati jesu li prisutne istodobno.
Kako se liječi puknuće meniskusa?
Puknuće meniskusa ne znači automatski da je potrebna operacija. U većini slučajeva početno se primjenjuju nekirurške metode liječenja. To uključuje R.I.C.E. protokol:
- odmor uz prilagodbu aktivnosti
- hlađenje ledom ili hladnim oblogom 15 do 20 minuta, nekoliko puta dnevno
- kompresiju koljena steznikom ili elastičnom navlakom
- podizanje noge iznad razine srca tijekom odmora.
Za smanjenje boli i otekline liječnik može preporučiti nesteroidne protuupalne lijekove, a ponekad se u koljenski zglob primjenjuje i injekcija kortikosteroida. Nakon početnog liječenja i postavljanja dijagnoze obično slijedi fizikalna terapija.
Ako bol traje i nakon četiri do šest tjedana prilagođenih aktivnosti i fizikalne terapije ili se osoba ne može vratiti aktivnostima kojima se bavila prije ozljede, može se preporučiti operacija.
Kod puknuća meniskusa uzrokovanih degenerativnim promjenama nekirurško liječenje gotovo je uvijek prvi izbor. Istraživanja su pokazala da operacija u tim slučajevima ne donosi bolje dugoročne rezultate od vježbanja. U jednom istraživanju osobe koje su sudjelovale u nadziranom 12-tjednom programu vježbanja imale su i veće poboljšanje snage mišića natkoljenice od osoba koje su bile podvrgnute operaciji.
Koje se operacije koriste?
Operacija daje najbolje rezultate kada puknuće uzrokuje mehaničke simptome, poput preskakanja ili blokiranja koljena. Ako je jedini simptom bol, rezultati operacije mogu biti manje predvidljivi. Postoje tri glavne vrste zahvata:
Artroskopska meniscektomija podrazumijeva uklanjanje oštećenog dijela meniskusa uz nastojanje da se sačuva što više zdravog tkiva. Oporavak je obično brz.
Rekonstrukcija odnosno popravak meniskusa nastoji očuvati meniskus i obnoviti njegovu normalnu anatomiju. Ako je uspješna, dugoročna prognoza bolja je nego nakon meniscektomije. Međutim, riječ je o složenijem zahvatu s duljim oporavkom, a zbog ograničene opskrbe meniskusa krvlju nije uvijek moguć.
Transplantacija meniskusa podrazumijeva presađivanje meniskusa preminulog darivatelja osobi kojoj je prethodno uklonjen vlastiti meniskus. Namijenjena je osobama koje nakon uklanjanja meniskusa razviju trajnu bol u koljenu, a ne liječenju akutnog puknuća.
Kakva je dugoročna prognoza?
Puknuće ili gubitak meniskusa smanjuje sposobnost koljena da apsorbira opterećenje, čime se povećava opterećenje hrskavičnih površina i rizik od razvoja degenerativnih promjena i artroze. Rizik se može smanjiti određenim promjenama životnih navika, među kojima su:
- gubitak suvišnih kilograma
- vježbanje uz malo opterećenje zglobova
- sprječavanje novih ozljeda i trauma koljena.
(Ordinacija.hr)
