Ravnatelj Poliklinike Patela govori o najčešćim ortopedskim ozljedama, utjecaju sjedilačkog načina života te suvremenim pristupima liječenju i rehabilitaciji
Poliklinika Patela već više od 15 godina zauzima važno mjesto u ortopedskoj skrbi u Hrvatskoj, a kroz rad njezina tima razvijen je integrirani pristup liječenju i rehabilitaciji pacijenata. Upravo o tom pristupu, najčešćim ozljedama te promjenama koje donosi suvremeni način života razgovarali smo s dr. sc. Sašom Bašćevanom, ravnateljem Poliklinike i voditeljem stručnog tima fizioterapeuta. U razgovoru otkriva koje su ortopedske tegobe danas najčešće, od ozljeda koljena i gležnja do problema s kralježnicom i ramenom, te zašto ih sve češće povezujemo s nedostatkom kretanja i načinom života. Posebno se osvrće na sportske ozljede, ali i na to kako su se dijagnostika i rehabilitacija znatno unaprijedile u posljednjih nekoliko godina.
Koje su danas najčešće ortopedske tegobe s kojima vam se pacijenti javljaju i primjećujete li promjene u odnosu na prethodne godine?
Četiri najčešće ozljede zbog kojih nam se pacijenti javljaju su ozljeda prednjeg križnog ligamenta koljena, bolnost donjeg dijela leđa, “smrznuto rame” te ozljeda gležnja. Kod prve navedene ozljede primjećujemo veći broj skijaških ozljeda u rekreativnoj populaciji. Pretpostavlja se da na skijanje odlazi sve veći broj ljudi, ali i da dio njih na staze dolazi nedovoljno fizički pripremljen. Bolnost donjeg dijela leđa i “smrznuto rame” najčešće povezujemo s općim problemom suvremenog načina života – smanjenom razinom kretanja i dugotrajnim sjedenjem, uz povremenu kombinaciju neprilagođenog ili nepravilno doziranog vježbanja. Distorzije gležnja primarno se i dalje javljaju kod sportaša, no njihov ukupni broj nije u znatnom porastu.
Koje su sportske ozljede najčešće u vašoj svakodnevnoj praksi i kako se danas uspješnije liječe nego prije?
To je ruptura, odnosno pucanje prednjeg križnog ligamenta koljena (LCA). Liječenje rupture LCA kompleksno je i ovisi o dva jednako važna čimbenika: kvalitetno izvedenom operativnom zahvatu (u slučajevima kada se donese odluka o operaciji) te pravilno provedenom procesu rehabilitacije. Imamo sreću što su naši ortopedi među vodećima u ovom području, poput dr. Jankovića, dr. Vrdoljaka, dr. Hudetza, dr. Petrovića, dr. Roda i drugih, a metode koje primjenjuju u skladu su sa standardima najprestižnijih svjetskih klinika. Što se rehabilitacije tiče, najveći pomaci odnose se na produljeni i strukturirani proces oporavka te na detaljniju kontrolu pacijenata prije povratka sportskim aktivnostima. To uključuje procjenu snage, brzine, kontrole doskoka i brojnih drugih funkcionalnih parametara. Zahvaljujući takvom pristupu, naša klinika bilježi jedan od najnižih postotaka reruptura prednjeg križnog ligamenta.
Koliko su suvremene dijagnostičke metode, poput ultrazvuka i MR-a, promijenile pristup ortopedskim pacijentima?
One su definitivno znatno olakšale naš rad. Danas, kada posumnjamo na određenu ozljedu, zahvaljujući širokoj dostupnosti takvih dijagnostičkih metoda, često možemo već unutar istog dana dobiti potvrdu naših kliničkih sumnji.
Kako u praksi odlučujete kada je dovoljno konzervativno liječenje, a kada je operacija nužna?
Treba naglasiti da konačnu odluku ne donosimo mi, liječnici i terapeuti, nego pacijent. Naša je uloga da mu jasno objasnimo prednosti i moguće nedostatke operativnog ili konzervativnog liječenja, kako bi mogao donijeti informiranu odluku. Primjerice, kod rupture prednjeg križnog ligamenta (LCA) kod rekreativaca starijih od 40 godina, odluka o operativnom ili neoperativnom pristupu nije jednostavna i ovisi o više čimbenika. Među njima su daljnje želje pacijenta u pogledu bavljenja sportovima koji uključuju skokove, kontakt i promjene smjera, zatim spremnost na dugotrajan i intenzivan proces rehabilitacije koji traje otprilike šest do devet mjeseci, kao i razina straha od ponovne ozljede, bilo u slučaju operativnog bilo konzervativnog liječenja.
Minimalno invazivni zahvati sve su češći. Koje su njihove najveće prednosti za pacijente?
U području ortopedije, jedini takav zahvat (iako se ne smatra klasično minimalno invazivnim u užem smislu) jest parcijalna meniscektomija, odnosno djelomično uklanjanje oštećenog dijela meniska koljena. Razlog zbog kojeg ga ipak često svrstavamo u ovu skupinu jest činjenica da oporavak nakon takvog zahvata može biti izrazito kratak. Imali smo slučaj pacijenta koji je službenu utakmicu odigrao već 15 dana nakon operacije, a zabilježeni su i još kraći povratci sportskim aktivnostima. Trenutačno, primjerice, nakon takvog zahvata liječimo i nogometnog reprezentativca BiH Nikolu Katića.
Kako izgleda put pacijenta u Poliklinici Patela – od prvog pregleda do terapije ili eventualnog zahvata?
Mi inzistiramo na prvom zajedničkom pregledu specijalista ortopeda i mojoj procjeni stanja, nakon čega zajedno s pacijentom izrađujemo plan oporavka, neovisno o tome započinje li on operacijom ili se odmah kreće s rehabilitacijskim postupkom. Jako je važno naglasiti da i procjenu završetka procesa oporavka radimo zajedno, pri čemu ona nikada nije subjektivna, već se temelji isključivo na objektivnim rezultatima i mjerljivim parametrima.
Koliko je važna interdisciplinarna suradnja (ortoped, fizijatar, radiolog, fizioterapeut) u liječenju ortopedskih problema?
Ona je krucijalna i smatram da predstavlja našu veliku prednost, upravo zato što imamo vrhunske specijaliste koji su nam uvijek dostupni. Iako u tom procesu djelomično “preskačemo” fizijatre i radiologe, jer naši ortopedi i mi u određenoj mjeri preuzimamo njihove funkcije u ranijoj fazi, važno je naglasiti da time ne umanjujemo njihovu ulogu, već optimiziramo tijek dijagnostike i liječenja. U kasnijim fazama rehabilitacije svakako uključujemo i kineziologe, čija je uloga iznimno važna u funkcionalnom oporavku i sigurnom povratku pacijenata sportskim i svakodnevnim aktivnostima.
Dolaze li vam pacijenti s informacijama koje su pronašli na internetu? Ako da, koliko to pomaže, a koliko otežava komunikaciju i dijagnostiku?
Da, sve češće. U nekim slučajevima to nam pomaže jer pacijenti dolaze informirani i pripremljeni, što može olakšati komunikaciju i ubrzati proces pregleda. S druge strane, u rjeđim slučajevima prevelika ili pogrešno interpretirana informiranost može dovesti do zabluda i dodatne zbunjenosti, što ponekad otežava početni dio dijagnostičkog procesa. Ipak, s obzirom na to da je kroz naš rad prošlo na tisuće pacijenata, u većini situacija znamo prepoznati takve slučajeve i usmjeriti pacijenta na ispravan i objektivan put liječenja.
Kamo biste smjestili Polikliniku Patela u kontekstu privatne zdravstvene skrbi u Hrvatskoj i po čemu se ona ističe?
Mi nismo klasična privatna ortopedska poliklinika, što smatramo našom najvećom prednošću. Dok većina poliklinika pokriva samo jedan segment liječenja pacijenata, mi pacijentu omogućujemo da cijeli put, od ozljede do potpunog oporavka, odradi isključivo kod nas. Uz to, inzistiramo na tome da pacijenti ne budu izolirani u radu jedan na jedan s terapeutom te da atmosfera ne bude sumorna. Budući da pacijenti nakon ozljede često psihološki “padnu”, važno nam je da rehabilitaciju provode u grupnom okruženju, zajedno s drugim pacijentima u sličnim situacijama, jer se na taj način lakše motiviraju i brže napreduju. Zbog toga nam pacijenti često kažu da im je čak žao kada završe rehabilitaciju, jer su se tijekom procesa povezali s nama, ali i s ostalim pacijentima.
Koji su najčešći mitovi ili zablude o ortopedskim problemima koje biste voljeli razjasniti?
Često se smatra da je operacija uvijek najbolje i dugoročno rješenje, no to nije točno. Operativni zahvat treba raditi samo kada je stvarno indiciran i kada su iscrpljene druge mogućnosti liječenja. Također, iako je točno da oštećena hrskavica ne može u potpunosti zacijeliti, zglob se pravilnim pristupom može dovesti u stanje u kojem normalno funkcionira i bez boli. Još jedna česta zabluda odnosi se na trajanje rehabilitacije nakon rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta. Ona ne traje “univerzalno” šest, devet mjeseci ili godinu dana, nego onoliko koliko pokazuju objektivni kriteriji oporavka, poput ligamentizacije, razine snage i motoričke kontrole. Zbog toga su neki pacijenti spremni za povratak ranije, dok se drugi oporavljaju dulje, a dio njih se, nažalost, nikada ne vrati na istu razinu sporta kao prije ozljede.
Kako vidite razvoj ortopedije u idućih 10 godina – koje tehnologije ili pristupi će najviše promijeniti praksu?
Ortopedi s kojima surađujem ističu da će u njihovu području u budućnosti doći do još većeg utjecaja robotizacije i primjene umjetne inteligencije u operativnim zahvatima. U području rehabilitacije napredak će se primarno očitovati u sve preciznijim alatima za procjenu stanja pacijenata, dok će ljudski kontakt i manualna terapija i dalje ostati nezamjenjivi i nikada u potpunosti nestati. Razlog tome je što smo socijalna bića te rehabilitacija nije samo fizički nego i duboko psihološki proces u kojem se razvija odnos koji uvelike ovisi o međusobnom povjerenju. Dokaz tome je i velik broj prijateljstava koje smo zadržali sa svojim pacijentima.
Koje biste najvažnije savjete izdvojili za pacijente za dugoročno očuvanje zdravlja zglobova i kralježnice?
Najvažniji savjet za dugoročno očuvanje zdravlja zglobova i kralježnice uvijek je isti – kretanje. Naše tijelo je konstruirano za trčanje, hodanje, penjanje i skakanje, a ne za dugotrajno sjedenje pred računalom. S druge strane, kada se bavite sportom, važno je da se za aktivnosti adekvatno pripremite te da ih prilagodite vlastitim mogućnostima i razini kondicije.
(Ida Balog)
