Igra nas čini do kraja živim ljudima

nogomet, plaza, otac i sin

Već sam se navikla da se ekipa zeza na moj račun kada je rukomet u pitanju.

Kao prvo stvarno sam cijeli dosadašnji život provela kao antisportski tip (samo sam kao vrlo mlada, zapravo dijete, gledala tenis i košarku, a nakon toga se pred TV-om zadržavala samo pred gimnastikom i skokovima u vodu, tako da sam uspjela izbjeći i vječnu dječju fascinaciju umjetničkim  klizanjem).

Verbalno (i misaono) prezirem nogomet i spremno kolutam očima kada kolegij Večernjeg lista po dvadesetak minuta rasprave potroši na najnoviju egzibiciju Zdravka Mamića, kojem najiskrenije želim samo dobrog liječnika. To su i razlozi zbog kojih se na račun novostečene strasti za sportom spremno zezam i sama, jer nikada me nije napustila crta samoironije.

Pa ipak, zaboljelo je kada mi je vrlo bliski prijatelj u dogovoru oko neke zajedničke večere, na moj odgovor "Može u nedjelju, jer u subotu sam na utakmici" rekao: “Taj tvoj rukomet već postaje bolest.”

Dobro znam da nije mišljeno sa zlom namjerom, ali 'ajmo malo analizirati cijelu stvar.

Taj moj rukomet" je najbezazlenija stvar koja postoji  na ovom svijetu. OK, pogledam utakmice na TV-u, pročitam čega se uspijem domoći, ponekad kupim Sportske, i odem na utakmicu (usput budi rečeno rukometna publika je super: obiteljski ljudi koji dovode djecu, curice kojima su svi na terenu Balić, nema ni najmanje naznake frke, a kamoli nasilja – čisto veselje i pozitivna energija).

Za moj krug prijatelja vrlo je važna i činjenica što ja imam društvo za rukomet i nikad mi nije palo na pamet nekog od njih odvlačiti u Arenu, iako vjerujem da bi im se zapravo svidjelo... Ukratko: ako je to bolest, neka još dugo vremena ostane jedina od koje bolujem.

I zato pravo pitanje glasi: kada je svatko od nas našao sebi neku novu zanimaciju u životu, kada je pronašao nešto potpuno novo što ga zaokuplja i veseli? Po meni to je bit našeg ugodnog života na ovom svijetu, put kojim se razvilo čovječanstvo. Neću sada krenuti u sociološke analize koje završavaju na odličnom djelu Johana Huizinga "Homo ludens", u kojem je postavio cijelu teoriju o tome kako je za ljudski razvoj igra podjednako važna kao i rad, ali spremno tvrdim da smo ljudi s neograničenim potencijalima samo  dok se znamo igrati.

Znam da će mi nogometoljupci zgroženi prethodnim tvrditi da se nikada neću znati igrati, ako ne razumijem "svetu" igru, ali svijet bi bio jako dosadno mjesto kada bismo svi mislili isto, voljeli isto i igrali se isto. Osobno sam sretno zbog virusa rukometa koji ne popušta i nekako sam se spremna kladiti da će me kada odem u mirovinu zaokupiti čari ronjenja, jer skočiti s padobranom tako i tako mislim prije toga.

Stoga, nađite si neku novu igru. Sigurna sam da će i više nego ljekovito djelovati na cijeli vaš život, a pri tome je, naravno, bitno samo da vaše igranje ne ugrožava nikog oko vas. Naravno, vidimo se u nedjelju na Ligi prvaka, ma što drugi  mislili o tome!

 Prati nas na Viber Public Chatu!