Jesmo li dobro ili samo dobro glumatamo?

susret-prijateljice-zabava-obitelj-pice

Obično komunikacijsko pitanje "Kako si?" u pravilu smatram tek tipičnom uljudnošću. Nit’ onog tko pita stvarno zanima, nit’ ja imam imalo volje (želje i vremena) za stvarnu analizu koja bi dala barem približno točan odgovor.

Jesmo li dobro?I tako najčešće kažem (fina ko’ rođena Finkinja): "Dobro, hvala!", a ponekad (kad mi vrag ne da mira): "Odlično!" ili "Nikad bolje!".

I tu ste mi sigurno vrlo slični. Sigurna sam, naime, da su stvarno rijetki oni koji će krenuti u velika objašnjavanja oko tipične razgovorne poštapalice, koju poznaje cijeli svijet. Pa ipak, nedavno sam se debelo zamislila nad tim tako čestim "Dobro sam!", jer čujem ga previše često i iz previše usta.

Primjer prvi: prijatelj mi je nedavno ostao bez posla. Radi što stigne, honorarno uleti neki zadatak, lova je bijedna, ali za sada preživljava. Mama mu pobolijeva i treba joj svakim danom sve više njegove energije, vremena i pažnje. I u cijeloj toj blistavoj životnoj situaciji, nakon sedam godina braka, ostavila ga je žena. Razlog nevažan i mutan, a naše cijelo društvo procjenjuje da je otišla s drugim iako o tome mudro šutimo i trudimo se što više vremena provesti s njim. No, prava je istina da se bojimo bilo što pitati, jer "ne traba čačkati mečku", zapravo ne znamo kako se postaviti, a on se stoički smješka i govori "Dobro sam!". 

Ili moja frendica iz djetinjstva. Zajedno sa suprugom radi u istoj firmi. Tako je, naravno, sve i počelo, i završilo s dvoje djece. Na žalost, firma je građevinska. Oboje su trenutno na prisilnom godišnjem odmoru - neplaćenom. A kod kuće: dva školarca, od kojih će jedan na jesen bit srednjoškolac i stambeni kredit za preuređenje cijele kuće, jer trebalo je u potkrovlju dečkima koji rastu izgraditi njihovo carstvo. I njih dvoje mi stalno govore da su dobro i da će sve to brzo proći... Znate i sami da bih vam te i takve primjere mogla redati u nedogled, a vi meni vratiti još i gore životne horore koji postoji oko vas.  

TugaI što sada? Ponekad samu sebe procjenjujem kao najcrnjeg pesimista (ili običnog realista, kako vam drago), ali nikako mi ne sjeda to naše opće "Dobro!". Pa sve oko nas je takvo da bismo morali urlati iz petnih žila. Zbog toga mi je i žao što sveopće "Dobro!" prespremno prihvaćamo. Sigurna sam da ekipa nije nimalo dobro. Sebe samu ne usudim se ni zapitati. I zato frenda neću još jednom odvesti u kino, samo da navečer ne bude sam, nego ću ga prodrmati i početi urlat na njega kako bih izazvala neku stvarnu reakciju. On ima sve pravo ovog svijeta da ne bude "Dobro!". I previše nevolja za vratom da bi sada energiju trošio na opće glumatanje "Dobra!".

Možda da počne urlati na svakog od nas? Za početak ću se nakon njega, izurlati na sebe samu.  

 Prati nas na Viber Public Chatu!