Ako je odgovor da, pomislite kako je meni ova zadnja tri dana, nakon što sam proteklih deset provela na moru, zalivena kišom i propuhana burom.
Uglavnom,
bio je to odmor na kojem se ni u jednom trenutku nisam skinula u kratke rukave,
a kamoli pomislila na kupaći kostim ili nekakvo lješkarenje na plaži. Usput sam
postala i predmet opće sprdačine. Frendovi su me počeli nazivati da se hitno
vratim u Zagreb kako bi konačno ugasili grijanje, jer već je svima opći pojam
zezancije (da ne kažem opće kuture) da je moj proljetni boravak na moru sinonim
za klimatski “kijamet”. Nadam se samo da nisam kriva i za ove poplave koje
uništavaju Poljsku.
No,
priča o vremenu trebala mi je samo kao uvod u pravu ovotjednu priču. A ona se
tiče glazbe. Naime, svi su me dočekali s komentarima na temu kako se ekipa
provela na zagrebačkom koncertu Metallice. Jest da nisam ljubitelj njihove glazbe, ali da sam bila u Zagrebu sigurno bih
otišla čuti ih uživo. Bilo je blato do koljena? Pa što! I to je dio užitka koji
se zove veliki koncert na otvorenom.
Ako
sada krenem pričati o tome kakve su me sve vremenske (ne)prilike znale
zahvatiti po koncertima neću tako skoro stati. No, glazba je vrlo važan dio mog
života – srca i duše, kako vam drago – a čuti ono što volim uživo užitak je
zbog kojeg vrijedi nešto i otrpjeti. Tako sam svojevremeno na Stonesima u
Budimpešti bila mokra doslovno do gaća. Pljusak je bio takav da sam prvih
petnaest minuta koncerta provela u općoj panici neće li (moja najmilije) dečke
ubiti struja, a tek sam se nakon toga prepustila glazbi. Sa tog koncerta potiče
i priča kako me Jagger vidio u grudnjaku. Jest da je okolo bilo još 50 tisuća
ljudi, ali Bože moj. Bila sam u nekoj svilenoj košuljici, doslovno promoćena, tako
da sam u datom trenutku skinula košulju i navukla slično mokru jaknu. No, ipak
sam za striptiz pričekala “Angie”.
Na
koncerte putujem još od kraja osamdesetih i mogu se pohvaliti da sam gotovo sve
što volim imala prilike vidjeti i čuti uživo, a najponosnija sam na već
spomenute Stonese (četiri puta), Bowiea (dva puta), Iggy Popa (dva puta i nikad
me nitko nije tako ispsovao u životu kao on na prvom koncertu u Domu
sportova)… Moja lista nikako nije mala, a da bi bila potpuna nedostaju još
Sade Adu (još ima nade) i Eurythmics (nikad više, bojim se).
Glazba
je moj stalni pratilac kroz život i nekih se epizoda, godina, ljubavi,
tuluma… sjećam baš kroz glazbu koju sam tada slušala. Trenutak kada sam prvi
put slušala Stonese uživo i rascvala se od ponosa kako sam kao malena
djevojčica otkrila pravu stvar. Ili Bajagina “Prodavaonicu tajni” kada sam bila
najluđe zaljubljena. Album, tada u obliku kazete, trošila sam po jedan tjedno,
jer on je rekao da sam njegov Plavi safir, a ja sam kazetu doslovno roštiljala u
svom kasetofonu. Ili Bryan Ferry. Slušala sam ga u zagrebačkom HNK i dok su oko
mene ostali novinari padali na glavu jer nema bubnja na sceni, već on pjeva uz
matricu i back vokale, ja sam se čudila
kako im je bilo što drugo potrebno osim tog čarobnog glasa – jedinog koji se
barem malo primakao nenadmašnom Presleyu.
Na
koncu konca moram vam priznati da mi je najčarobniji skup nota kojeg je netko
stavio na gomilicu bilo, i ostalo, “Labuđe jezero”, a da sam treći put na
Stonesima rekla: “Tri put je triput, ali ja bih sada Bijelo dugme i da mi Bebek
pjeva svoje pjesme”. Svi koji su me tada uvjeravali kako je to apsolutno
nemoguće zbog velike svađe Bregovića i Bebeka na tom su koncertu bili još
razdraganiji (i poneseniji) od mene, jer ipak je to glazba našeg djetinjstva i
odrastanja.
A
što sam poželjala na Dugmetu? Samo još jednom u životu Azru u Kulušiću. Nakon
toga mogu mirno otiću u raj gdje će mi Jagger pjevati na uho.
Još nije umrla zadnja nada!
