Kako sam i zašto počela cijeniti recesiju?

novcanik, bankrot, recesija, novac

Ovog sam se vikenda sjetila jednog od svojih najdražih viceva, koji, usput budi rečeno, nikada ne uspijem prepričati, jer se pogubim među glavnim junacima. A oni su: jedna mačka (četveronožna), sadist, mazohist, piroman i nekrofil. Sve završava s time da sadomazohist kaže “Mijau!”, a vi pretpostavite radnju.

Pomalo sadomazohistički počela sam mijaukati kada sam shvatila da mi se počinje sviđati naša svakidašnja recesija. Naime, voda je stvarno trebala doći do grla, pa da nas natjera da se konačno počnemo ponašati normalno. Cijeneći novac, ono što za njega dobijemo, ali i ono što drugima dajemo.

Naime, nedavno sam zbog vrlo banalnog kućnog popravka trebala električara. I dok sam se raspitivala ima li tko koga poznatog, barem petero ljudi mi je reklo da nema šanse da mi majstor dođe popraviti takvu sitnicu. OK, pitala sam - što je alternativa: živjeti u vječnom mraku, promijeniti kompletne elektroinstalacije u stanu, jer to valjda nije sitnica ili riskirati smrt od visokog napona, jer stvarno ne znam kako bi drugačije završilo moje vlastito prtljanje po struji. Na sreću, baš spomenuta recesija promijenila je čak i stvari među malim kućnim majstorima. Drugi čovjek kojeg sam nazvala po žutim stranicama telefonskog imenika, došao je drugi dan i za 150 kuna napravio sve što je trebalo. Još se ispričavao zbog minimalnog nereda kojeg je napravio u stanu.

Još se nisam oporavila od šoka zvanog “brižan i ljubazan majstor” kada je stigao drugi veliki dokaz moje teorije da smo tek u krizi normalni. Bilo je to baš ovog sadomazohističkog vikenda. Servis u kojem već godinama održavaju moj automobil imao je akciju. U četvrtak su mi poslali SMS, u petak me nazvali i upozorili na 20 posto popusta na sve dijelove koje eventualno treba zamijeniti. Doslovno su me natjerali da dođem, i to mjesec dana pred veliki servis. Time sam uštedjela više od 600 kuna.

Ne postoji posao na kojem ja za sat vremena (koliko sam potrošila) mogu zaraditi taj novac. Dakle na neki su me način svojim inzistiranjem natjerali da podignem novac koji je ležao na cesti. Da znam, oni su dobili još jedan, nimalo jeftin, servis, ali oni ne mogu znati da ga nisam mislila preskočiti jer mi je život draži od kuna. I tek kada sam, nakon dogovorenog servisa, i velikog čuđenja kako su ljubazni - mušterijama su poslužili kavu, kekse, grickalice, sokove -  shvatila da bi se tako prema meni morali ponašati uvijek, jer riječ je o auto kući u kojoj sam kupila već dva automobila i oba su tamo i servisirana.

Dakle, ja kod njih na redovnoj bazi ostavljam vrlo ozbiljan novac. Ja sam, naime, (ono božanstvo) kupac i trebali bi me čuvati kao malo vode na dlanu.

I to je pravilo kojeg treba imati na umu i pred djevojkom u butiku koja me neće ni pogledati jer priča na telefon; onom koja me uvjerava da bi mi odlično stajala minica namijenjena anoreksičnom osamnaestogišnjakinji, ali i pred konobarom koji mi mahne glavom, a ja tu gestu moram prevesti u: “Evo nje opet! A što ’eš sad?”

Dodajte mojim pričama one koje ste iskušali na vlastitoj koži i shvatit ćete da sam u pravu. I koliko smo istinski balkanski opušteni kada je lova u pitanju. Ima li smisla sprdati se sa škrtim Škotima i dozvoliti da nas neškrti Hrvati šišaju k’o ovce? Razmislite o tome i nakon recesija, kada se lova ponovo pojavi na obzoru.

 Prati nas na Viber Public Chatu!