Kako sam postala građanin drugog reda

Tramvaj

Kako je jučer izgledao moj radni dan? Predivno!

Prvo sam na parkingu išutirala aparat za parking karte (ne prejako da ne oštetim nove čizme), jer mi je progutao šest kuna, a nije bio dovoljno ljubazan da mi ispljune i parking karticu koja bi pokrila prva tri sata mog radnog vremena. Nakon toga sam, htjela-ne htjela, parking platila SMS porukom. I tako tri puta. Nakon toga sam odjurila i preparkirala auto, a sljedeći parking aparat je bio dovoljno ljubazan da mi da karticu.

Iza posla sam, poput duha Hamletova oca, kružila širim kvartom ne bih li negdje pronašla mjesto gdje ću se parkirati sljedećeg jutra, bez da trčim oko zgrade u kojoj radim poput zadnje luđakinje ili strepim od toga da mi krajnje bezobrazna ekipa izbije 800 kuna iz novčanika. Naravno, dan prije pauk mi je odnio auto jer sam bila parkirana u pokrajnoj uličici na nogostupu.

Priznajem da sam kriva. To sam i platila, no tko će platiti tisućama ljudi u gradu Zagrebu što svakodnevno prolaze kroz opisane torture dok cijelo to vrijeme obilježena parking mjesta zjape prazna. Baš kao i onaj iza zgrade u kojoj radim! Zvuči kao da se netko posvađao sa zdravim razumom? O da! Upravo to je stanje stvari jer nikome tko u ovom gradu na svom radnom mjestu provodi osam (ili oho-ho više) radnih sati nije omogućeno da si kupi parkirnu kartu. Po logici koja vlada u mojoj glavi to je znak da je ovdje netko  - opasno lud.   

Dakle moj život od 1. listopada određuju ljudi koji su očito odlično plaćeni da bi stvarali kaos u ovome gradu. Time što ne postoji mogućnost, a kamoli cijena da platim parking kraj zgrade u kojoj radim pretvorena sam u građanina drugog reda i ugroženo mi je pravo na rad, što je čak i u ovoj zemlji, još uvijek ustavna kategorija neotuđivih ljudskih prava.

A kako je uopće došlo do te zbrke? Kao i za sve ostalo u ovoj zemlji krivi su lopovi, jer kako kaže dragi Zagrebparking, oni više ne mogu prodavati karte zaposlenicima, po popisima koje šalju tvrtke, jer je lani bilo previše lažnih karata. Dakle zbog lopova u njihovim redovima kažnjeni smo svi mi koji uredno izvršavamo svoje građanske obaveze. To da netko sjedne i pregleda sporne odredbe za sada još nikome nije palo napamet, a o mogućnosti da netko kaže da je sve napravljeno popuno pogrešno i besmisleno ne treba ni sanjati i zato javno izjavljujem da ću poslati tužbu Ustavnom sudu Hrvatske kako bi se prekinula ta tortura besmisla. A to savjetujem i vama.

S prvim tko mi se usudi izreći neka na posao idem tramvajem razračunat ću se osobno i to šakama. Zašto? Ne, ne pere me PMS nego sam zaista na kraju živaca. Naime, moj radni dan počinje u devet ujutro kada ulazim u Večernji list kako bih se do 9.30 pripremila za urednički kolegij novine u kojoj radim. Baš onaj dan u kojem sam jurila u Strojarsku po auto završio je u 23 sata kada sam s predstave s kojom su počele ovogodišnje Gavelline večeri poslala tekst. Možete me zvati krhkom ženicom ili ludom histeričarkom, ali ja zaista nemam (najmanje) dva sada dnevno za vozikanje tramvajem od Borongaja do Savske. A još mi dodatno pozli kada pomislim koliko je ljudi u istoj situaciju, ali još mora razvesti djecu po vrtićima i školama ili, ne daj Bože, posjetiti nekog od roditelja u bolnici.

Stvarno bi nam svima trebalo biti pun nos (da i ne spominjem organe koje nema polovica čovječanstva) situacija u kojoj nam glupi birokrati kompliciraju život i to, najčešće, stvarajući zgodnu pozadinu (ili maglu) za neke svoje nove lopovluke. Na žalost, parkiranje je samo vrh ledene sante, jer ma kamo pogledali i ma čega se latili čeka vas neko slično iznenađenje. Stoga sam sve sigurnija da nam treba ozbiljan kampanja za građanski neposluh, jer dok mi svi skupa šutimo i dozvoljavamo da nam oni i slični njima kroje svakodnevicu ništa se neće promijeniti. Zapravo ne - biti će još gore.

 Prati nas na Viber Public Chatu!