Što može muškarac može i žena. Teza je to koju će deklarativno podržati svako normalno i uljuđeno biće. Meni vam je to sasvim dovoljno.
Nema sumnje, lijepo je znati da netko teorijski priznaje moju ravnopravnost u
pogledu sposobnosti i potencijala, ali ne osjećam se prozvanom dokazivati je u
praksi. Bih li, primjerice, trebala željeti svoju “rudarsku” šihtu na
radiju zamijeniti onom pravom u oknu? Dobro, primjer je malo drastičan
(uostalom, baš i nemamo puno rudnika u Hrvatskoj… možda neki kamenolom?), a cijela
postavka paradoksalna zbog činjenice da sam ipak završila fakultet koji se (bar
dok glavnina pacijenata nisu postali kućni ljubimci) smatrao muškim.
Stvar je u tome da mi se više ne čini tako strašnim priznati kako razlike
između spolova ipak postoje i još k tome uživati u njima. Možda mi je s
godinama otupila borbenost, možda sam se uspjela malo izdići iznad prirođene
inatljivosti, možda sam se zapitala kako bih reagirala da mi neki mužjak da do
znanja kako bih mu mogla otvoriti vrata automobila ili pridržati kaput. Možda
sam čak nakratko uspjela zaboraviti i kako sam se pjenila na Pata Casha kad je
s podsmjehom govorio o ženskom tenisu. Sve u svemu, neke su mi granice postale
normalne i prihvatljive. A onda sam slučajno nabasala na dokumentarnu priču o
djevojčici iz susjedne nam zemlje koja stalno ima problema s granicom i
pomislila kako moja liberalna komocija zapravo počiva na predrasudama.
Pratite li natjecanja u skijaškim skokovima? Novogodišnju
turneju 4 skakaonice teško je izbjeći, makar na čisto informativnom nivou. Ne
bojim se visine, lako me se može nagovoriti na vratolomne vožnje u zabavnim
parkovima, ali mi pogled sa zaletišta u Garmischu ipak izaziva mučninu.
Godinama živim u uvjerenju da se niz 120 metarsku skakaonicu želi spustiti samo
netko dovoljno mlad, kao takav lud, te potpuno neupitno muškog spola. No, ako
je suditi prema Špelinom entuzijazmu neke Finkinje, Čehinje i Japanke sigurno
pišu pisma Međunarodnom olimpijskom odboru s jasnim zahtjevom da u skorije
vrijeme i same počnu osvajati odličja za svoju, iz moje foteljaške perspektive
gledano, nevjerojatnu smionist. Naravno, sad bi mogli zaredati vicevi na račun
kose (jasno da je dotična plavuša… s obzirom na dob nedvojbeno prirodna) ili
teritorijalnih ambicija (nešto o tome kako bi pristojnim skokom zacijelo
završila u Zagrebu). Ali, ostaje neupitno – njezino dokazivanje na muškom
terenu tek je počelo.
Čitala sam i članak o Danici Patrick koja će možda uskoro sjesti
za upravljač bolida Formule 1 što je dosad također bila privilegija jačeg
spola. Iako nitko doista ne vjeruje da bi ova seksepilna djevojka mogla
pobijediti vozače poput Hamiltona ili Alonsa, svi se slažu kako zapravo ne
postoji nijedno logično ili znanstveno objašnjenje zašto žene u motornim
utrkama ne bi bile jednake muškarcima, ili čak i bolje od njih. Budući i sama
volim voziti (istina “obične” automobile, ali ipak mi se s ovime puno
lakše poistovjetiti nego sa slobodnim padom niz Planicu), a žena za volanom je
mnogim testosteroncima još uvijek degutantan prizor – držim palce.
No, uz dužno poštovanje curama, osobno umjesto prepucavanja,
nadmetanja i sukobljavanja u odnosu s muškarcima radije biram politiku
miroljubive aktivne koegzistencije. Živjela sam u uvjerenju kako mi s takvim
stavom sasvim dobro ide dok nisam čula priču o trudnoj 16-godišnjoj Britanki.
Naravno da nisam lupala glavom o zid jer sam propustila nešto tako “prekrasno”
kao što je adolescentska trudnoća, nego me zapanjio podatak o broju
potencijalnih očeva: 8! E pa moj “društveni život” nikad nije bio ni približno
tako živahan! I možda bih pretpostavila kako ću jednoga dana žaliti zbog svojeg
tradicionalizma, kad sve ne bi ukazivalo na to da je vrijeme radikalnih
promjena. Za neke vrijeme straha, za druge vrijeme nade.
Svijet kakav poznajemo nestaje. Polovi se tope i globalno će
zagrijavanje uzrokovati značajno podizanje razine mora. U budućnosti će tako
brodovi navodno pristajati ne samo u Piranskom zaljevu nego i u Ljubljani. Ja
ću pak onda na nekom umirovljeničkom krstarenju novovjekim Panonskim morem možda
nadoknaditi to što me geografski faktor spriječio da ikada budem “tako
mlada, a već Slovenka”.
