Ljubavna matematika

par, zavođenje, vino, seks

Težim li ja to nekom svom savršenom zbroju, pa ću se kad dođem do stanovite dobi jednostavno prebaciti na one koji su svijet ugledali nakon mene? Ma, zaboravite teorije - provjerit ću u praksi pa vam javim.

I sama teško vjerujem da ovo pišem, ali u ime istinoljubivosti i poštenja priznajem: jedva sam dočekala da temperature posrnu ispod nule! Ne, nisam naglo postala ljubiteljica hladnoće i zimskih radosti s ozbiljnom tendencijom odlaska u nekoliko minusa zbog tjedna ili dva - izlaganja minusima. Ništa me više nego prije ne privlači mogućnost da sve zainteresirane istomišljenike (a još i više one tvrdoglave koji uporno odbijaju spoznati svu "radost i ljepotu jurcanja niz snježne padine") uveseljavam (čitaj: maltretiram) pričicama sa zimovanja. Nisam nadrasla užasavanje nad mogućnošću da mi nedefinirana količina snijega slučajno ili namjerno završi za vratom ili na nekom još osjetljivijem mjestu, o zagipsanim ekstremitetima da i ne govorim (zgodni liječnici i bolničari s kojima se u tren oka razvije romansa tako vruća da bi mogla prouzročiti lavinu vjerojatno se upravo iz sigurnosnih razloga drže podalje od skijaških staza, pa čemu onda riskirati?!). Zapravo, jedino što mi u tim sezonskim (ako se ne varam prema zakonima EU čak nedopuštenim) iznošenjima sarme preko granice djeluje privlačno su bazeni na otvorenom - ispunjeni termalnom vodom, a okruženi snijegom. No to baš i nije bit zimovanja, zar ne?

ParPa što to onda mene uopće baca u trans na ovoj hladnoći? Stvar je jednostavna: radost zbog smrznutih lokvica i ledenog sjeverca u izravnoj je vezi s ljubavlju prema modnim dodacima, prije svega pokrivalima za glavu. Obožavam šešire i, da nekim slučajem živim u Londonu, sigurno bih našla načina sprijateljiti se s Philipom Treacyjem. No, i bez primjeraka s njegovim glamuroznim potpisom, moja je pozamašna kolekcija vunenih kapa, šubara od umjetnog krzna, šešira uskih i širokih oboda prošle godine tužno stajala u ormaru u iščekivanju prave temperature. Koliko god mi bili dragi, naime, ipak sam prije svega komotna. A kad je vani toplo uslijed dodatnog modnog zagrijavanja umjesto sliku-svoju-ljubim efekta javlja mi se neobičan osjećaj kako postajem slična nekom bizarnom, arhaičnom francuskom specijalitetu. Teleća glava (da, znam, ali smijem si valjda malo podilaziti) kuhana u vlastitom soku, to bi vjerojatno bio najtočniji opis. Koji, priznat ćete, s komocijom i nema puno veze. Zato se sada veselo smješkam kad meteorolozi u Dnevniku najave temperaturu po mjeri polarnih medvjeda i ponosno već prije zore šetam svoje ljubimce. Jer s tim globalnim zatopljenjem nikad ne znaš koja će im šetnja biti zadnja.

Ipak, kad sam eliminirala potencijalna oštećenja mozga izazvana smrzavanjem ili dinstanjem, ostala sam dodatno zatečena interesom koji je kod mene izazvao nedavni nastup Zagrebačkih solista u emisiji Dobro jutro Hrvatska. Ne čudim se iz glazbenih razloga – klasiku volim, a televizija mi je u tom terminu kroz staklene stijene radijskog studija ionako samo slika bez tona. A baš u toj slici i jest zagonetka.

Oduvijek su mi se sviđali stariji dečki. Začecima te sklonosti bez sumnje je kumovao Cary Grant, filmska simpatija iz ranog djetinjstva: bio je besprijekorno zgodan i elegantan i imao dobrih 30 do 40 godina više od mene! U stvarnom životu ipak nikad nisam bila tako drastična – najveća razlika s kojom sam imala iskustva je 8 godina. Ako zanemarimo usputna rekreativna ljubakanja (a svakako ćemo to pokušati učiniti s podatkom da sam u 5. razredu bila nakratko očarana školskim propalitetom koji je nekim čudom iz višestrukih pokušaja dogurao do male mature), moja sljedeća ozbiljna veza bila je sa 6, a potom sa 4 godine starijim tipom. Obrazac je, barem u tom dobnom smislu, prilično jasan: sad mi slijedi jedan iz berbe 1968. Kako sam po pitanju tjelesnih i karakternih osobina bila puno manje dosljedna, sve osim godina moglo bi me ozbiljno iznenaditi. Samo još nisam sigurna možeš li se iznenaditi očekujući iznenađenje?

SrećaIz svega navedenog jasno je da sintagma "mlađe je slađe" definitivno nije moja priča. I dalje mi se sviđaju ozbiljnija gospoda u odijelima – George Clooney, Pierce Brosnan i njima slični. Dobro, David Beckham je izuzetak, ali on mi je tako brutalno zgodan da bih mu tih 5 godina manje progledala kroz prste bez puno razmišljanja. Kad bih se upustila u ozbiljniju analizu, sigurno bih došla do zaključka kako su mi privlačnije grublje, muževne crte lica od onih dječačkih te draži prosjedi frajeri od mladolikih svjetlokosih. Eto, znanstveni rad mogao bi se napisati na tu temu, a onda bi bio osporen ili bar ozbiljno doveden u pitanje.

Punih 10 minuta zadivljeno sam gledala Stjepana Hausera, pripadnika suprotnog spola koji nema 40, ni 30, pa čak ni 25 godina! Bez brige, punoljetan je, nisam baš totalno pukla, ali sam se ipak naglo sjetila epiteta kojima sam spremna počastiti svoje vršnjake kad se okreću za komadima "u ranim dvadesetima" (podatak s web stranice ovog nadarenog čelista s prebivalištem u Londonu). I da, doista mi je žao što nisam čula kako svira, ali istini za volju već su čarobni osmjeh i prekrasna kosa bili dovoljni da mi uljepšaju jutro.

Znam da su mlađi partneri svjetski trend, no mene kao ljubiteljicu matematike zanima je li iz mog primjera moguće izvući neki zaključak. Kako sam već spomenula s povećanjem vlastitih godina, prednost mojih muškaraca u istima proporcionalno se smanjuje. Težim li ja to, dakle, nekom svom savršenom zbroju, pa ću se kad dođem do stanovite dobi jednostavno prebaciti na one koji su svijet ugledali nakon mene? Znate ono "k'o minus i plus"? Ma, zaboravite teorije - provjerit ću u praksi pa vam javim.

 Prati nas na Viber Public Chatu!