Priča o hrani – drugi (televizijski) dio

salata, paprika, povrce, zdrava hrana

Ovih se dana raspitujem gdje i kako nabaviti (i instalirati) spravu koja blokira pristup na pojedine TV kanale.

Nije da kod kuće imam malu djecu, koju treba braniti od nasilja, nemam ni tinejdžere koje bi eventualno zanimali pornići, ali imam mamu koja se sada već beskrajno živcira na temu TV kuhanja. A od nakuhavanja na malom ekranu ovih je dana zaista teško pobjeći, tako da nam televizijski programi svih nacionalnih televizija izgledaju doslovno u “svačijem loncu”. Ne želim sada polemizirati o općem inzistiranju na dobrim (često i vrlo skupim) zalogajima u vremenima kada sve više ljudi nema za kruh i mlijeko, jer to bi bilo nepotrebno povlačenje vraga za rep i to onog vraga koji još jedini plaća oglase. 

I stoga je moja mama, koja slovi za sjajnu kuharicu i još bolju slastičarku, siguran teren, a ona pasionirano gleda Anu Ugarković i neku je finu klopicu već i skuhala po njoj. Priznaje joj da stvarno zna kuhati, njene količine češnjaka smanji na desetinu i nikako ne prihvaća lijevanje maslinovog ulja po torti od čokolade, ali svako toliko prigovori zbog predugih rukava majica koji se Ani razvlače po jelu.

Moram priznati da sam slične primjedbe čula i od nekih svojih prijateljica, ali kako ja osobno ne posjedujem pregaču (stvarno ne znam čemu bi mi ona služila jer po kući ne radim u odjeći koju nosim na posao ili u kazalište), Ana mi u kuhinji izgleda kao svaka normalna mlada žena. Uz to sam, na jednoj kućnoj zabavi, jela baš ono što je svojeručno skuhala i moram priznati da sam kupljena za sva vremena.

No, moja mama hrpu živaca gubi zbog “Večere za pet” koja je također postala večernji ritual u njenoj kući, i zbog glasne svakovečernje svađe s televizorom čini mi se da je jedino rješenje zabraniti joj pristup RTL-u do 20 sati. Ne može se načuditi nad time koliko su ljudi temeljno neodgojeni i kako im nije neugodno svu raskoš svoje bahatosti pokazivati na televiziji.

Priznajem da ja od TV večeravanja uhvatim tek tu i tamo neki kadar, ali moram se složiti da ljudi koji ne jedu ništa (barem ne ništa od onog što se obično nudi na večerama kada ti u kuću dolaze potpuno nepoznati ljudi), koji imaju neke svoje zamisli o veličini porcije ili o tome kako treba urediti stol... zapravo najčešće vrlo neugodno vrijeđaju druge ljude, a zapravo o sebi nude sliku teškog, ničim potkovanog, snobizma. Da ostanemo u pristojnom rječniku - jednostavno su sjedili na ušima u dječjem vrtiću i propustili glavne lekcije iz socijalizacije za uljuđeni život s drugim ljudskim bićima. Koliko su ti kuhari amateri zapravo drski i bezobrazni uvjerila sam se kada sam frenda koji kuha stvarno odlično pitala zašto se nije javio u “Večeru za pet”. Odgovor je bio prost, pa neću citirati, ali i u nekoliko je riječi sažeo sve na što sam ja potrošila sav ovaj tekst.  

Dakle ljudi moji, kada ste u gostima, (čak i kada nema TV kamera) ne radite drugima ono što ne biste htjeli osjetiti na vlastitoj koži. Ja ću pristojno pojesti sve što stavite pred mene i kao takva sam idealan gost. Tako sam u životu probala i fileke. Skuhala mi ih je teta dobrog prijatelja. Nisam ženi koja je za mene na plus 35 stupnjeva Celzijusa pekla kruh ispod peke imala srca reći kako ja to ne jedem. I znate što - bili su ne samo jestivi nego i fini.

I što sada - jesam li ja prepristojna?

Nisam, nego se u životu općenito treba čuvati  ljudi koji ne misle ne trud koji su drugi uložili za njih. A taj je trud glavni sastojak svih finih jela.

A i j... čovjeka koji se nikad u životu ne predomisli!

 Prati nas na Viber Public Chatu!