Priča o hrani

skoljke 2

Postoji faza u mom životu za koju roditelji nisu sigurni kako sam preživjela.

Ne da nisam jela, nego mi je klopa doslovno bila gubitak vremena. Uvijek je bilo mnogo zanimljivijih i zabavnijih stvari od nje i zato su mi (u najdoslovnijem smislu te riječi) hranu žlicom gurali u usta. Jedna od najčešće prepričavanih obiteljskih priča je ona kada sam stricu (profesionalnom kuharu, koji je uvijek spremao delicije za obiteljska okupljanja) odgovorila na pitanje zašto ne jedem školjke. Odgovor je glasio: “Zato što one ne izlaze van na WC”, a svi koji su prisustvovali tom dijalogu do dana današnjeg pokušavaju odglumiti izraz na stričevom licu prije nego što je za vijeke vjekova odustao od hranjenja najmlađe nećakinje.

Koliko-toliko normalno, počela sam jesti tek u vrijeme studiranja, a danas sam zapravo totalno neprepoznatljiva osoba. Od  mršavice (definitivno sam izgledala anoreksično, samo što tada nitko nije znao da anoreksija postoji, a definitivno nije bila riječ o poremećaju u prehrani nego općoj nezainteresiranosti za hranu) malo je toga ostalo.

Danas, ne samo da volim jesti, nego volim i prepričavati gdje sam što dobro pojela. I neću vas sada daviti (bio bi to vrlo dugi tekst) o lijepim uspomenama na jastoge na Paklinskim otocima, prvom razgaljujećem iskustvu slow fooda, omiljenom kineskom restoranu u Londonu ili okusima iz tog djetinjstva za koje bih sada dala sva blaga ovog svijeta, jer ono što sam nekada prezirala danas su uspomene na nešto što je bilo toliko fino da danas jednostavno više ne postoji...

I sigurna sam da ste sretni zbog toga što ste pošteđeni, jer proteklih ste dana tako i tako samo jeli, a ovih dana rješavate uskrsne ostatke, no bez priče o hrani ipak nećete ostati.

Ma kakav stav imali prema hrani po meni je važno da sami sebi dozvolite mogućnost da se on mijenja. Možda su to životne faze, možda odrastanje, dolaženje pameti... Zato je najgora moguća stvar sebi ne ostaviti slobodu da se predomislimo. Uz to, što prije treba osvijestiti još jednu (jednako veliku) istinu - hrana jesu i kilogrami, ali oni su samo kratak dio naših života estetika, a sve ostalo su zdravlje. Stoga zaista treba paziti na kilograme, ali istovremeno i uživati u hrani.

Sigurna sam da je to jedini ispravni put - i dobrog izgleda i dobrog zdravlja. Opet to mjerim sobom - jedem bez veze (kad nisam gladna i žvačem totalne gluposti poput čipsa, koje mi u konačnici nisu ni fine) kada sam tužna, usamljena, kada glumim gljivu pred televizorom... Kada se ti prehrambeni “ispadi” svedu na razumnu mjeru kilogrami su pod kontrolom. Naravno, i dalje će biti dana kada utjeha stiže samo iz kutije “Domaćica”, ali to definitivno ne treba biti ubitačna navika.

Zbog svega toga trudim da i djeci treba pomalo pustiti na volju. Naravno, treba ih održati na životu, prodati im kojekakve igre i trikove da od špinata ne bježe glavom bez obzira, ali sve to jest izvedivo.

Ono što svakako treba izbjeći jest gomilati djeci osobne paranoje s hranom. Užasnem se stoga svaki puta kada mi neki roditelj kaže kako mu je dijete vegetarijanac od rođenja i kako baš uživa u tome. Mo`š si mislit!? Posebna mu je uživancija kada ga frend iz razreda pozove na rođendan u McDonald`s.

Kao i sve u životu i kada je hrana u  pitanju - ono što vas stvarno može ubiti je isključivost. A sve ostalo ili je zakonom zabranjeno ili deblja!

 Prati nas na Viber Public Chatu!