Vjerujem u sebe i svoje ljude

posao, ured, timski rad, suradnici

Svakodnevno slušam o tome kako država silno želi pomagati u projektima koji će zaposliti ljude, osigurati nova radna mjesta...

Pun entuzijazma i ljubavi prema svome poslu, u godini recesije i krize, 2010./2011., odlučim se na veliki korak i krenem u investiciju veću od 3.000.000,00 kuna. Malo sam, malo uz obitelj, malo uz financiranje moje banke (Zagrebačke banke s kojom eto radim zadovoljan već godinama) i krenem... ponosan na sebe što sam od studentske sobe i instruktora aerobika došao do otvaranja velikog centra zdravlja - najvećeg fitnessa u centru grada Zagreba itd, itd...

Nije ovo poruka i tekst o meni ili onome što sam postigao, ali je tekst o državi u kojoj živimo: u proteklih pola godine zaposlio sam 13 ljudi, uglavnom i mahom VSS, mlade ljude koji su došli direktno s fakulteta. Vodimo svoje poslovanje dobro, trudimo se i radimo, na kraju i informiramo se što i kako, pa dođosmo do toga da zatražimo i pomoć ove naše države - predali i zahtjev za tri osobe (to je maksimum) na Zavod za zapošljavanje sa svrhom dobivanja subvencioniranja dijela doprinosa za njih, da nam malo bude lakše u startu.

I što nam država odgovori? Nismo zadovoljili uvjetima jer smo u trenutku podnošenja zahtjeva imali dug od par stotina kuna za neke zaostale doprinose... "Hvala na prijavi, pokušajte sljedeće godine opet". Kao da bih svaki dan trebao sada zapošljavati po jednog novog čovjeka...

I što mi preostaje, vjerovati u sebe i svoje ljude, uprijeti iz sve snage i nastaviti sam. I naravno da se u meni javi pobunjenički duh, jer ako državu nije briga za mene, zašto bih ja brinuo o njoj. Samo što ja ne smijem i ne mogu prestati plaćati poreze, ne mogu i ne smijem sam odlučivati o svojoj budućnost, jer netko drugi kroji pravila...

Na kraju, ja zapravo i ne želim prestati plaćati državi njeno, jer duboko u sebi vjerujem da će netko negdje i nekada shvatiti da smo upravo mi, ljudi i stanovnici ovog područja ti koji još iole drže ime i ponos mile nam Hrvatske i jer znam da od mojih poreza i doprinosa (barem se nadam) jedan dio ide onima koji su branili moj život, mom ocu u mirovini...

Sada sve jasnije razumijem svoju majku koja je prije par godina odustala od slanja molbi i zamolbi za dobivanjem statusa umirovljenice domovinskog rata, jer nakon nekoliko uzastopnih odbijenica je shvatila da du njene dvije godine na prvoj liniji bile isključivo borba za njen i život njene obitelji. Danas, unatoč svom zdravstvenom stanju, radi puno više nego bi trebala i vjeruje samo sebi. Možda zbog gena, možda zbog njenog iskustva i ja nastavljam dalje – vjerujući samo u sebe...

 Prati nas na Viber Public Chatu!