Zamršeno pitanje životne perspektive

televizija, kauc, zena

Prošli mi je tjedan doslovno bio - za poginuti. Takav ubitačan tempo da se ni nakon slobodnog vikenda nisam oporavila do kraja.

Na poslu su nas sastavili godišnji odmori i iznenadne upale pluća sa visokim temperaturama, tako da je uobičajeni ritam doslovno spao na dva slova. Bili su to dani u kojima je moj posao završavao negdje oko ponoći, kada bih se u stanju opće iznemoglosti rušila u krevet . I negdje na polovici te opće ludnice na modnoj reviji Lisce, na koju sam se jedva probila kroz (nadam se zadnju ovozimsku) mećavu, sretnem poznanika koji mi jednom rečenicom promijeni perspektivu cijelog tog tjedna, ali i totalno ludih poslovnih periodu u mom životu. Naime na pitanje “Što ima novog?”, ja sam mu ukratko izrecitirala: “Ma pusti, jučer sam bila na premijeri u ZKM-u, večeras sam na reviji, sutra me čeka `Peer Gynt` u Gavelli, a u petak `Jalta` u Komediji. Moju je kuknjavu on poentirao: “Zvuči kao da živiš u New Yorku!”.

Odmah mi je bilo lakše, ne samo od zadivljenog pogleda nego i od same rečenice, koja je zapravo pogodila bit te druge (zovite je novom) perspektive. U tom sam trenutku shvatila da bi mnogi ljudi, u trenutku dok sam ja čeznula za jednom jedinom večeri u kojoj bih glumila gljivu pred televizorom, rado uskočili u moju kožu, ma koliko užurbana ili rastegnuta bila. Možemo mi sad raspravljati kako se na takvo “uskakanje” uvijek odluče ljudi koji nemaju dovoljno (točnih) podataka, ali razmislite koliko bi nam život bio jednostavniji da ponekad možemo nekim čarobnim prekidačem u vlastitoj glavi promijeniti perspektivu.

Počnimo od najbanalnijeg. Imam kovrčavu kosu i naravno da se svakodnevno mučim ravnajući je. Svaki dan pun magle i vlage moju frizuru čini  nemogućom misijom. Morala sam se naći na savršenim plažama Kariba da u klimatskim uvjetima sto postotne vlage u zraku, slegnem ramenima, stavim traku u kosu i pustim vlastite kovrče da luduju. Ponekad frendici zakukam kako moram hitno na dijetu, jer baš me muče te tri kile viška. Ona, naravno, koluta očima, a ja znam da bi 90 posto žena koje moraju na dijetu, dalo sve na svijetu za te moje tri kile.

Ili jutra. Ponekad poludim kada mi pored uha zasvira radio, a ja ga gasim na prve taktove, jer ja se lako budim, a on može spavati još punih sat vremena. Dok on blaženo sniva zapravo nema gužve kroz kupaonicu, a to je životna činjenica na kojoj bi svaka žena trebala biti zahvala (barem u dane kada ne spava sama).

Ili moja mama. Prestravim se nad njenim željama da bi sama pospremala stan (sada pred Uskrs to je jako aktualna tema u svakoj dobroj građanskoj kući gdje sve treba okrenuti naglavce), jer to podrazumijeva i penjanje po “lojtrama” kao bi se savladali ogromni prozori. Na sreću, mama  mi je zdrava i vitalna i mnogo je bolje da ja trošim živce na uvjeravanje kako više (u sedamdeset i petoj) nema penjanja po lojtri, nego da njoj to više ne može ni pasti na pamet.

Shvatili ste, zar ne? Cijela je mudrost u perspektivi. Ljubavnoj, životnoj, poslovnoj...

 Prati nas na Viber Public Chatu!