Autoritet koji ignorira ono dobro ima najkraći rok trajanja

posao, razgovor

Kao studentica na praksi držala sam nastavu psihologije u jednoj srednjoj školi. Profesorica koja je radila u toj školi svakodnevno bi me ukratko upoznala s razredom kojem bi taj dan trebala održati sat.

"Oni su ti grozni. Najgori razred u školi." – upozorila me jednom prije početka sata. Na ulasku u razred rekla sam samoj sebi da se neću dati smesti i da ću pružiti tim mladim ljudima priliku bez obzira što su u cijeloj školi na lošem glasu. Počelo je baš onako kako mi je profesorica sugerirala svojim komentarom – kaotično, puno nadmetanja i nadasve glasno. Bio je to recept za totalni neuspjeh i savršena prilika da me moja mladenačka nesigurnost proguta. No odlučila sam da se neću predati bez borbe.

X, Y, Z i Baby Boomersi - Sve o generacijama koje čine današnji svijet

Negativna i pozitivna pažnja

Kada sam ubrzo shvatila da neke uobičajene tehnike ne pale, odlučila sam pokušati s drugim pristupom. Identificirala sam nekoliko učenika koji su poticali opću atmosferu bezakonja u razredu i umjesto negativne pažnje, ali ipak pažnje, odlučila sam im ponuditi onu pozitivnu na koju očito nisu navikli, ali mi se činilo da su za njom žudili.

Angažirala sam ih u nastavu tako da sam im počela postavljati pitanja. Isprva su to bila sasvim lagana pitanja više vezana uz njihova iskustva i osobna mišljenja, nego samo gradivo. Naravno da su oni ta moja pitanja ispočetka koristili kao trampolin od kojeg bi uspješno odskočili u more ciničnih komentara kojima bi zabavljali kolege u razredu.

 

No umjesto da ludim i odustanem, ja bih pohvalila njihovo mišljenje pronalazeći u njemu nešto neočekivano dobro, inovativno ili nešto što bi mi se učinilo kao prilika za raspravu. Nekad bih se morala svojski potruditi da u rubno bezobrazno komentaru pronađem nešto za što se mogu uhvatiti, no ubrzo sam primijetila da mi nova tehnika polazi za rukom. Pitanja koja sam upućivala ovoj šačici učenika postajala su sve ozbiljnija, sve povezanija s gradivom, sve više kontrolirajuća i usmjeravajuća. Njihovi odgovori su također postajali ozbiljniji i vidjela sam da se trude ponuditi točan odgovor. Potaknuti mojim pohvalama koje su bile sve više odmjerene i konkretne, moji donedavni izazivatelji, postali su moji partneri u nastavnom satu. Bila sam zadovoljna, a profesorica, najblaže rečeno - ugodno iznenađena.

Heroj našeg doba - čovjek koji spava u sjeni kamiona

Autoritet s rokom trajanja

Tada sam po prvi puta postala potpuno svjesna moći pohvale, i to u stvarnom životnom primjeru, izvan okvira udžbenika. I izvan školskog konteksta, pohvala je zaista moćno oruđe kojeg mnoge majke, očevi, šefovi, kolege, supružnici, prijatelji, nažalost prerijetko rabe.

Pohvala je element socijalnog života koji može usmjeravati naše odnose s drugim ljudima, a prilika za pohvalu je jako mnogo. Ipak, čini mi se da ponekad osjećamo da nas upućivanje pohvala može prikazati kao slabe ili dovesti u pitanje naš autoritet u onim odnosima u kojima je on nužan. Istina je zapravo sasvim suprotna. Kao u primjeru s kojim sam započela, pohvala koja je dana na pravi način nas nikako ne čini slabima, nego baš naprotiv, daje nam moć koje druga strana često uopće nije svjesna. Autoritet zasnovan isključivo na kritiziranju propusta, hladnom odnosu i ignoriranju onoga što je drugi dobro učinio je lažan i ima kratki rok trajanja.

Govor tijela  - moćno oruđe u postizanju cilja

I ovdje postoje pravila

Osim što pohvala može jednostavno nekom uljepšati dan, ona može itekako utjecati na rezultate osobe u školi, radnom okruženju, ali i na zalaganje koje ona ulaže u osobni odnos.

Ipak, stvari nisu prejednostavne i znati dati pohvalu na pravi način je vještina koja se uči. Učinkovita pohvala je specifična, a ne općenita, jer općenita, štura pohvala može zvučati jako neiskreno. S druge strane, pohvala u kojoj odajemo priznanje konkretnom, preciziranom ponašanju je vjerodostojna i zato lakše nalazi put do drugih. Pohvala bi trebale biti usmjerena na tuđi trud, ustrajnost, posao koji su obavili, a ne na osobine koje osoba ne može mijenjati. Kad dajemo pohvalu ne bismo trebali uspoređivati ljude jedne s drugima, već se usredotočiti na osobu i njene individualne zasluge. Pritom se ne smijemo voditi za apsolutnim kriterijima jer je sasvim jasno da rezultat jednog djeteta ili odrasle osobe može biti njegov standard kojeg ne treba posebno pohvaljivati, dok za neko drugo dijete ili odraslu osobu taj isti rezultat može predstavljati ogromni korak naprijed. Naposljetku, iako joj trebamo češće pribjegavati, ipak ne smijemo zaboraviti da je zdrava kritika ponekad naprosto nužna. Jedan američki autor zapisao je da će većina nas radije odabrati da ih uništi pohvala nego spasi kritika. S obzirom da smo bića koja čitavi život žude za osjećajem prihvaćanja, čini mi se da ta izjava nije daleko istine. Pohvala je humanistički alat koji ima potencijal da oblikuje i mijenja, ali samo ako se koristi na pravi način i u pravom trenutku.

Otvoreni, ambiciozni i inovativni, ali i nestrpljivi i narcisoidni - sve su to Milenijalci

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!